Dobitnik Priznanja "Zvone" 2026.

Priznanje odgajateljima u sustavu alternativne skrbi za djecu u znak zahvalnosti, prepoznavanja i vrednovanja njihovog osobitog doprinosa životima djece i mladih s iskustvom života u alternativnoj skrbi dodjeljuje se sukladno Pravilniku o dodjeli priznanja odgajateljima u sustavu alternativne skrbi za djecu i mlade „Zvone“. Temeljem poslanih prijava, razmatranjem istih te kasnijim intervjuima predlagatelja i predloženih, „Odbor mladih“ odnosno djeca i mladi s iskustvom odrastanja u alternativnoj skrbi donijeli su odluku o osobi koja dobiva Priznanje “Zvone”.

Priznanje Zvone za 2026. godinu dobiva odgajatelj STIPE BARIŠIĆ IZ SPLITA

"Stipe Barišić je kineziolog zaposlen u Centru za pružanje usluga u zajednici Split na radnom mjestu odgajatelja. Kroz svoj rad ostavio je dubok i trajan trag u životima djece i mladih s kojima je radio. Iz brojnih nominacija jasno je kako je riječ o osobi koja nije bila samo odgajatelj, već i oslonac, mentor, prijatelj i često figura koja je djeci predstavljala sigurnost i stabilnost u trenutcima kada im je to bilo najpotrebnije.

Djeca i mladi ističu kako ih je odgajatelj Stipe „osvojio“ svojom toplinom i pozitivnom energijom, čemu smo i sami svjedočili tokom razgovora s njim. Djeca i mladi se uz njega osjećaju prihvaćeno, opušteno i sigurno. Od početka gradi svoj odnos temeljen na povjerenju, otvorenosti i međusobnom poštovanju, a taj odnos je često prerastao u dugotrajnu povezanost koja traje i nakon izlaska iz sustava alternativne skrbi."

Izvadak iz odluke Odbora mladih

Obrazloženje odluke Odbora korisnika preuzmite ovdje.

Nominirani odgajatelji_ice 2026.

Moje ime je Hani Haddad i rođen sam 12.5.2977 godine i imam više od 20 godina iskustva u odgoju i obrazovanju. Moj profesionalni put vodi od neposrednog rada s djecom u više osnovnih škola do uloge višeg savjetnika u obrazovnoj agenciji. Danas to bogato iskustvo primjenjujem radeći kao odgajatelj rehabilitator u Centru za odgoj i obrazovanje Lug.

U poslu me motivira mogućnost da kineziološko znanje i pedagošku praksu pretočim u konkretnu podršku mladima s teškoćama u razvoju. Volim svoj poziv jer mi omogućuje da kroz neposredan ljudski kontakt i male, ali značajne pobjede, svakodnevno utječem na kvalitetu života i osnaživanje svojih korisnika.

Hani Haddad

"Voli s nama provoditi vrijeme u sportskim aktivnostima i gledati nogometne utakmice. Puno mi je pomogao u teškim situacijama."

Moje ime je Ana Damjanović. Rođena sam 12.10.1998. godine u Osijeku. Prva generacija sam studenata Diplomskog studija Socijalnog rada u Osijeku. Trenutačno sam na trećoj godini edukacije iz dječje i adolescentne integrativne psihoterapije. U Caritasovom Organiziranom stanovanju uz sveobuhvatnu i povremenu podršku zaposlena sam od prosinca 2023. godine na mjestu socijalni radnik/odgojitelj. Iako sam kratko u sustavu skrbi za djecu i mlade, od srednje škole sam uključena u rad s djecom i mladima. Tijekom srednjoškolskog obrazovanja volontirala sam u dječjem domu s mlađom djecom. Odmah po punoljetnosti sam potpisala ugovor o samostalnom volontiranju i to mi je bila prva odrasla obveza. Tijekom studiranja vrlo sam brzo shvatila da su djeca i obitelji korisnička skupina s kojom jednog dana želim raditi. Moja najveća želja bila je raditi u dječjem domu, a ubrzo nakon završetka pripravništva, ona mi se i ostvarila. Razlika u godinama između mene i mojih korisnika nije velika i to smatram svojom prednošću iz razloga što mi je lakše razumjeti ih, biti u toku s njihovim temama i problemima, no ako se njih pita, ja sam najstroža odgajateljica s kojom zapravo žele ići svuda. Najveća sam obožavateljica nogometne momčadi Dom United, koju čine korisnici iz alternativne skrbi raznih domova na području Grada Zagreba i odlazim na njihove utakmice bodriti ih kad god sam u mogućnosti. Trudim se ostati u kontaktu sa svim korisnicima koji su izašli iz naše kuće, pružam im pomoć i podršku i nakon izlaska te im se rado obradujem kada nas dođu posjetiti. Iako volim ovaj posao, on sa sobom nosi i neke određene izazove o kojima još uvijek učim i kroz njih izgrađujem sebe. Ovaj posao ne bih mogla raditi s pola srca i da istinski ne uživam biti okružena djecom i mladima.

Ana Damjanović

"I ako ima puno posla, ostavi sve sa strane da nama pomogne. Ne osuđuje nas, mogu s njom o svemu pričati. Uz nju se osjećam sigurno i znam da joj se mogu povjeriti."

Zovem se Mara Čipčić (Jaković). Rođena sam 17.09.1995. u Dubrovniku. Završila sam dvopredmetni studij pedagogije i etnologije. Radila sam kao pedagog u jednoj osnovnoj školi, a od 01.06.2022. radim kao odgajateljica u Centru za pružanje usluga u zajednici Maslina. Svakom djetetu pristupam s razumijevanjem, strpljenjem i iskrenom brigom. U svom radu nastojim stvoriti sigurno i poticajno okruženje u kojem se djeca osjećaju prihvaćeno, vrijedno i slobodno biti ono što jesu. Posebnu pažnju posvećujem izgradnji povjerenja i pružanju podrške, vjerujući da upravo to čini temelj zdravog odrastanja. Svoj posao ne vidim samo kao zanimanje, već kao priliku da ostavim pozitivan trag u dječjim životima i pomognem im da razviju samopouzdanje i vjeru u sebe. Ovaj posao za mene nije samo posao, nego životni poziv. Moja misao vodilja je da djetinjstvo treba biti najljepše doba – sretno, nasmijano i u boji – i vjerujem da svako dijete to zaslužuje.

Mara Čipčić (Jaković)

Zovem se Tina Taslaki i rođena sam 2. veljače 1991. godine. Po struci sam socijalna radnica, a već 8 i pol godina radim kao odgajatelj u Centru za pružanje usluga u zajednici Maslina. Srednju školu provela sam u učeničkom domu van svog rodnog grada, gdje sam stekla dragocjeno životno iskustvo i priliku promatrati sustav iz perspektive korisnika. Upravo su me tadašnji odgajatelji potaknuli na volontiranje u današnjoj Maslini, gdje sam prvi put osjetila da je ovo poziv kojim se želim baviti. Taj trenutak označio je početak moje ljubavi prema ovom poslu, što sam i kao jedna srednjoškolka zapisala u svom tadašnjem dnevniku.Kao magistra socijalnog rada radila sam u Zavodima za socijalnu skrb, udrugama, sudjelovala u raznim humanitarnim akcijama, međutim, dolaskom u Maslinu mislim da sam pronašla svoje mjesto. Tu sam se susrela s mnogim izazovima, svakodnevnim nepredviđenim situacijama i mnogobrojnim disfunkcionalnim obiteljima, ali upravo je to ono što me profesionalno, ali i osobno oblikuje. Trudim se djeci pružiti ljubav, podršku i sigurnu strukturu, ali jednako tako i sama od njih svakodnevno učim. Nastojim svakom djetetu pokazati da zaslužuje nekoga tko će vjerovati u njega, te ako sam ostavila trag u njihovim životima i tako im barem malo olakšala odrastanje smatram da sam uspjela. Puno mi znači što su me upravo djeca predložila i nominirala za ovu nagradu. Na kraju dana, njihovo povjerenje doživljavam kao najveće priznanje svoga rada, rada koji nije proizišao iz formalnosti nego iz odnosa koji gradimo svakog dana. Ova nominacija mi je podsjetnik da trud, iskrenost i poštovanje uvijek pronađu put do dječjeg srca, a to mi je najveća nagrada.

Tina Taslaki

"S njom se osjećam prihvaćeno čak i kad mi nije lako. Svojom dobrotom i ljubavlju prema djeci i vedrinom uljepšava mi svaki dan. Od nje učim kako biti bolja osoba i nikad ne odustati."

Moje ime je Valentina Baća. Rođena sam 20.04.1992. godine u Imotskom. Magistar sam ranog i predškolskog odgoja. Svoje iskustvo u radu s djecom stekla sam u Dječjem vrtiću Ston radeći 6 godina kao odgojiteljica i 2 godine kao ravnateljica Ustanove. Prije nego sam se zaposlila u Centru za pružanje usluga u zajednici Maslina, puno sam slušala o djeci bez adekvatne roditeljske skrbi preko svoje prijateljice koja radi tamo godinama. Dobila sam snažnu želju biti dio te priče. Probudila je u meni čitav spektar emocija i ideja kako mogu pomoći djeci da osvijeste koliko su oni važni u cijeloj priči bez obzira na to što im je život u startu podijelio loše karte. Moja misija u ovom poslu svakako je pristupiti svakom djetetu individualno, uzimajući u obzir njegove potrebe i izazove s kojima se nose. Također im želim biti podrška u sazrijevanju, procesu izgradnje samopouzdanja, osjećaja vrijednosti i pozitivne slike o sebi. Dati do znanja da su bitni i ravnopravni bez obzira na živote okolnosti. Smatram da se ono što se u djetinjstvu nauči ne zaboravlja i ostaje duboko urezano u nama. Zato želim njihove dane ispuniti veseljem, ljubavlju i učenjem stvari koje će im sutra pomoći da budu samostalni i spretni u životno- praktičnim aktivnostima. Postoje dani kada je jako teško i naporno raditi ovaj posao. Ali svaki napredak, uspjeh djeteta i osmjeh daje motivaciju da se nosim s svakodnevnim izazovima koje posao donosi. Već 2 godine sam u Centru Maslina. Sa smiješkom se sjećam jedne rečenice koju mi je dječak prvih dana moga rada rekao :"Tete, vi kao da ovdje radite godinama". Meni je to bio znak da sam upravo tamo gdje trebam biti, radeći ono što volim! Njihovo prihvaćanje i neizmjerna ljubav koju svaki dan daju najbolji su pokazatelji njihove veličine.

Valentina Baća

"Draga teta Vale, uvijek pomažete u nekoj nevolji i volite svu djecu u Domu Maslina."

Moje ime je Marta Rastovac. Rođena sam 10. srpnja 1995. godine u Sisku. Diplomirala sam socijalnu pedagogiju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu. Nakon završetka studija radila sam kao stručna suradnica u osnovnoj školi, a danas radim kao odgajateljica u Centru za pružanje usluga u zajednici Lipik. Još tijekom studija, znala sam da želim raditi s djecom i mladima jer sam u tom radu prepoznala poziv koji me i osobno i profesionalno oblikuje. Rad sa djecom bez odgovarajuće roditeljske skrbi zahtijeva strpljenje, prisutnost i kontinuitet, ali upravo u toj svakodnevici pronalazim smisao svoga rada. To je posao u kojem se promjene često događaju polako i nenametljivo, kroz odnos koji se gradi s vremenom. Djeca s kojima radimo ne mijenjaju samo svoje životne priče – mijenjaju i nas. Uče nas strpljenju, iskrenosti, povjerenju, upornosti, prihvaćanju i snazi malih pomaka. Taj odnos uvijek je dvosmjeran i upravo zato ovaj posao doživljavam kao prostor zajedničkog rasta. U tom procesu važnu ulogu ima i tim ljudi s kojima svakodnevno dijelim odgovornost i izazove odgojnog rada, jer se upravo u toj suradnji stvara sigurnost koja je djeci potrebna.

Marta Rastovac

"Bila je uz mene kada nitko drugi nije i pomogla mi je u trenucima kada mi je bilo najteže. Zahvaljujući njoj danas sam jača i sigurnija u sebe."

Moje ime je Marija Pocrnjić. Rođena sam u Splitu, a po struci sam magistra edukacije povijesti i povijesti umjetnosti. U Centru za pružanje usluga u zajednici Maestral, podružnici Miljenko i Dobrila u Kaštel Lukšiću, započela sam rad 2024. godine kao odgajateljica – pripravnica na odjelu djece školske dobi. Nakon položenog stručnog ispita nastavila sam raditi u istoj podružnici. Moji motivi za rad u Centru proizlaze iz želje da svojim znanjem i pristupom usmjeravam djecu te im budem podrška u ostvarivanju njihovih životnih ciljeva. Najveću radost predstavlja mi vidjeti sretnu i ispunjenu djecu, kao i spoznaja da su zadovoljna mojim angažmanom i pristupom. S obzirom na vrijednosti koje su mi vodilja u životu, ova nominacija za mene predstavlja iznimnu čast i osjećaj ispunjenosti, jer potvrđuje da je moj rad s djecom i mladima prepoznat i uvažen.

Marija Pocrnjić

"Vi ste dragi, dobri, veseli, zabavni, čitate priče."

Zovem se Ivana Vincek Kovačić. Rođena sam 18.12.1979.u Varaždinu, gdje sam odrasla i završila osnovnu školu i Opću gimnaziju. Nakon završetka Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta, studijski smjer poremećaji u ponašanju, 2 godine radila sam kao stručni suradnik u osnovnim školama, a od 2006. u Kući svetog Franje Caritasa Zagrebačke nadbiskupije na radnom mjestu odgajatelj i stručni voditelj. Supruga sam i majka troje djece. Cijeli život okružena sam djecom i rastem zajedno s njima:) Kao odgajateljica uvijek nastojim biti pozitivan autoritet, hrabriti, motivirati, učiti i osluškivati potrebe djece koja su nam povjerena na skrb, pružiti im nove avanture i pozitivna iskustva jer djecu smatram istinskim herojima i vjerujem u svakog od njih. Smatram da posao odgajatelja nije posao već poziv koji ne pita za nemjerljivu količinu ljubavi, razumijevanja i topline koju daje.

Ivana Vincek Kovačić

Moje ime je Nadija Serdarević. Rođena sam 30.10.1985. u Puli. Po struci sam diplomirana povjesničarka. S djecom bez odgovarajuće roditeljske skrbi prvi put sam se susrela dok sam radila u svojoj struci, volontirajući na projektu koji se provodio u CZPUZ Vladimir Nazor i u tadašnjem Domu za odgoj djece i mladeži u Karlovcu. Vrlo brzo mi je postalo jasno da je to moj poziv, ali kako to već u životu biva, trebale su proći godine da to postane i moje radno mjesto. Radeći u CZPUZ Vladimir Nazor imala sam priliku proći sve jedinice – stalni smještaj, poludnevni boravak, a od 2022. godine brinem o djeci smještenoj u stambenoj zajednici, odnosno organiziranom stanovanju sa sveobuhvatnom podrškom. U svom radu najvažnije mi je stvoriti atmosferu u kojoj se djeca osjećaju opušteno i sigurno, da se ne ustručavaju biti ono što jesu i podijeliti sa mnom kako su, te da osjećaju da sam tu za njih bezuvjetno – i kada zablistaju i kada zabrljaju. Raditi s njima mi je lijepo i kada nije lako, a najveća mi je želja da izrastu u kvalitetne ljude te da im jednoga dana, kada odu svojim putem, život bude ljubazan.

Nadija Serdarević

"Zahvaljujući njoj osjećala sam se sigurno, prihvaćeno i vrijedno. Njena podrška i razumijevanje i danas imaju veliki značaj u mom životu."

Zovem se Ivan Puščenik. Rođen sam u Pakracu 16.12.1978. godine. Djetinjstvo mi je obilježeno ratnim događanjima 1991. godine, skrivanjem u podrumu tijekom napada na Lipik, progonstvom i poslijeratnom obnovom kako kuća tako i socijalnog i društvenog života. Diplomirao sam 2003. godine na Studijskom centru socijalnog rada pri Pravnom fakultetu u Zagrebu i stekao zvanje diplomirani socijalni radnik. Tijekom života radio sam nekoliko poslova, ali skoro 20 godina sam zaposlen u Centru za pružanje usluga u zajednici Lipik, odnosno nekada Dječjem domu Lipik. Zadnjih 9 godina sam ravnatelj ove ustanove, a prije toga sam više od 10 godina radio kao odgajatelj s djecom na smještaju, odnosno poludnevnom boravku. Rad s djecom na smještaju je moje najvrijednije radno iskustvo, riječ je o poslu koje je zapravo poziv koji nema radno vrijeme i gdje ne možeš zaključati vrata nakon kraja smjene jer su potrebe svakodnevne i neplanirane. Dom/Centar je mjesto gdje djeca u potrebi žive, to je njihova kuća i uvijek sam to gledao na takav način, kuća i dom gdje ima i lijepih i teških trenutaka, smijeha i suza, svađa i problema, ponosa i uspjeha. Djeca su uvijek samo djeca bez obzira na nacionalnost, boju kože, jezik, vjeroispovijest ili podrijetlo i nitko od naših štićenika nije rođen da bi ga netko osuđivao već da mu se pomogne i da mu budemo podrška.

Ivan Puščenik

"Ivan je jedan VELIKI čovjek, ravnatelj i prijatelj. Jako je promijenio dom, jako se trudio oko nas i vidjelo se da mu je baš jako stalo da svako dijete nešto postane, uspije i ima."

Moje ime je Dejan Gačić. Rođen sam 09.08.1971. u Karlovcu gdje sam završio osnovnu školu i Gimnaziju Karlovac nakon koje sam diplomirao na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. Sport me oblikovao od malih nogu i naučio vrijednost discipline, timskog rada i upornosti – vrijednosti koje danas prenosim u svom odgajateljskom radu. Moja radost i ispunjenje kroz 25 godina neposrednog rada sa djecom u sportu je upućivanje i poticanje bavljenju sportom, prenošenje teorijskih znanja, navici zdravog života, prehrane i vedrom duhu svakog pojedinca. Nakon trenerske karijere u sportu, život me donio djeci i mladima u CPUZ Banija-Karlovac gdje sam se zaposlio u travnju 2021. godine na Odjelu timske procjene i smještaja za mušku skupinu. Svakodnevno nastojim stvarati sigurno, podržavajuće i poticajno okruženje, u kojem svako dijete može rasti, razvijati svoje sposobnosti i osjećati se cijenjenim, važnim i voljenim. Za mene odgajateljstvo nije samo skrb, nego prilika da djeci pomognem i učim ih rasti u odgovorne, samouvjerene i sretne osobe. Trudim se djelovati s puno razumijevanja, topline i strpljenja, stvarajući okruženje u kojem se mogu osjećati prihvaćeno i sigurno. Najveće zadovoljstvo i dodatnu motivaciju u radu daje mi kada uočim njihov osobni rast i pozitivne promijene, a osobito kada mi s povjerenjem otvore svoje misli i potrebe. Neizmjerna nagrada je vidjeti njihov napredak i osmijeh.

Dejan Gačić

"Profesor je jako uporan da naučim nešto, vidi u meni potencijal i onda kada drugi odustanu. U puno situacija je stao iza mene, kada situacija baš i nije bila jednostavna. Pokazao mi je svojim primjerom kako biti pošten i dobronamjeran."

Moje ime je Željko Crljen. Rođen sam 25.9.1981. godine i profesor sam fizike i politehnike. Moj put u radu s djecom i mladima bez odgovarajuće roditeljske skrbi je počeo 1. 7. 2007. u SOS Zajednici mladih Osijek na radnom mjestu odgajatelja. Taj put nije završio pošto još uvijek radim u istoj organizaciji, ali od 2012. godine sam imenovan za voditelja dvije SOS Zajednice mladih u Osijeku, gdje i u ovom trenutku radim. Na početku puta nisam mogao ni zamisliti koliko će me ovaj posao oblikovati kao osobu i potaknuti me osobni rast i razvoj. Kroz dugogodišnji rad s mladima posvećen sam stvaranju sigurnog okruženja u kojemu mladi mogu razvijati svoje potencijale i graditi čvrste temelje za svoj samostalni život. I s ponos mogu reći da s velikim brojem mladih osoba i dalje u kontaktu i svjedočim njihovim uspjesima kao samostalnih osoba i to je najveća motivacija za nastavak mog puta u radu s mladima.

Željko Crljen

"On nije samo odgajatelj, već mentor koji je pretvorio moju nesigurnost u samopouzdanje, pokazujući da prava podrška mijenja živote."

Zovem se Kristina Pelaić i rođena sam 15. 5. 1991. u Splitu. Završila sam Filozofski fakultet te sam 2015. godine stekla zvanje magistre hrvatskog jezika i književnosti i pedagogije. Od 2018. godine radim u Centru za pružanje usluga u zajednici Maestral. U tom sam razdoblju radila u poludnevnom boravku, stacionaru te u organiziranom stanovanju uz sveobuhvatnu podršku. U svom radu trudim se stvoriti ugodno i sigurno ozračje, što smatram temeljem za razvoj kvalitetnih odnosa s djecom, povjerenja i međusobnog razumijevanja. Veseli me pratiti djecu u njihovom odrastanju, biti dio njihovih života te ih poticati i usmjeravati na pravi put. Volim svoj posao jer je dinamičan i svaki dan donosi nove izazove, avanture, ali i poteškoće. Nasmijana lica djece, zagrljaji koje mi svakodnevno pružaju te njihova želja za razgovorom i povjeravanjem o njima važnim temama nagrada su mi i pokazatelj da dobro radim svoj posao te da s djecom ostvarujem kvalitetan odnos temeljen na povjerenju, ljubavi i poštovanju. Rad s djecom ne smatram poslom, već pozivom, a ova nominacija mi je velika nagrada i vjetar u leđa za daljnji rad. To je znak da su djeca prepoznala moju ljubav i brigu za njih te da sam s njima izgradila kvalitetan i prisan odnos, što me posebno veseli.

Kristina Pelaić

"Teta Kike je moja najdraža odgajateljica zato što je strpljiva, pomaže nam kad nam je teško i šali se s nama."

Zovem se Gordana Halkić i rođena sam 12.4.1961. u Karlovcu. Završila sam fakultet za fizičku kulturu, današnji kineziološki fakultet. Rad u Dječjem domu Vladimir Nazor započela sam 1985. godine. Prvih deset godina rada s djecom provela sam kao matični odgajatelj, a nakon toga 20 godina kao voditelj slobodnog vremena. Nakon ukidanja mjesta voditelja slobodnog vremena do danas radim kao matični odgajatelj u muškoj grupi. Kroz dugogodišnji rad s mladima nastojala sam biti pravedna i jednaka prema svoj djeci te im pružiti sigurnost i toplinu. S mnogim korisnicima ostala sam u kontaktu i nakon odlaska u samostalan život što me jako raduje.

Gordana Halkić

"Topla je i sve nas voli kao svoje. Ona nam daje inspiraciju, snagu i volju za nečim. Ona je u godinama i mi kad vidimo da ona može nešto teško raditi, onda možemo i mi!"

Zovem se Robert Mehun i rođen sam 14. 4. 1995. u Koprivnici. Završio sam Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu te sam stekao zvanje magistra edukacije hrvatskog jezika i književnosti. Od početka 2024. godine radim kao odgajatelj u Caritasovoj kući za smještaj djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi „Kuća svetog Franje” u Vugrovcu. Iako relativno kratko radim s djecom u alternativnom obliku skrbi, trudim se upoznati svako dijete, vidjeti ga i čuti u onome što jest te biti uz njih u svemu što čini njihov dan. Koliko god dajem djeci, siguran sam da od njih primam još i više nego što sam dao.

Robert Mehun

Moje ime je Ivona Krizmanić. Rođena sam 20.04.1995. u Sisku, a odrasla sam u Glini. Završila sam studij socijalne pedagogije na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu i radim u Kući sv. Franje od 2023. godine. Oduvijek sam htjela raditi s djecom i ta želja mi se ostvarila. Rad s djecom je zabavan, dinamičan, ponekad zahtjevan, ali ispunjavajući i prelijep. Svakodnevno učim puno toga o djeci, svijetu, ali i sebi. Trudim se biti tu uz njih, pružiti im podršku i utjehu, ali i upozoravati ih na ponašanja koja im neće donesti dobro u životu. Ponekad je to teško i ne uspijevam koliko bih htjela i koliko oni zaslužuju, ali važno je dati sve od sebe i uvijek pokušavati bar malo više. Oni obogaćuju moj život, a nadam se da i ja barem malo njihov.

Ivona Krizmanić

"Ja nominiram tetu Ivonu za trud, smišljanje ideja, pomaganje u učenju i rad s djecom."

Zovem se Nikol Agatić. Rođena sam 11.10.1993. u Švicarskoj, a u ranom djetinjstvu doselila sam se s obitelji u Hrvatsku. 2018. godine završila sam studij socijalnog rada u Zagrebu, te svoju karijeru započela kao pripravnik u tadašnjem CZSS-u, ali vrlo ubrzo započinjem svoj put u Odgojnom domu, koji s vremenom mijenja ime u CPUZ Zagorje! Kao početnik se vrlo često i sam osjećaš kao izgubljeno dijete koje je bačeno u vatru i smatram da nema priručnika ni literature koja će te naučiti da prije svega trebaš imati otvoreno srce i dušu da bi bio odgajatelj! Nitko te ne može pripremiti kako utješiti neutješno dijete koje možda nikad ranije nije bilo viđeno, niti kako reagirati kad ih treba zaštititi, što učiniti kad se otvore i slome pred tobom, kad ti priznaju najteže životne priče, niti kako se približiti njihovim „zidovima“ koji su čvršći od bilo čega. Oduvijek sam govorila da je moj posao puno više od samog zaposlenja, nešto što istinski živim, a ne nešto što samo odrađujem. Moje radno mjesto zovem svojim drugim domom. Ne mislim da sam uvijek znala što radim, ali uvijek mi je bio cilj pomoći najviše što sam mogla. Korisnici su ti zbog kojih sam odrasla u socijalnog radnika odnosno odgajatelja kakvog sam samo mogla sanjati na početku svog zaposlenja, a danas nakon 7 godina, ne bih ovo mijenjala ni za sve sigurnije pozicije ili uredske poslove na svijetu! Ova nominacija mi je potvrda da svaki put kad sam sumnjala u svoju stručnost i profesionalnost da sam ipak činila nešto dobro u nečijem malom životu!

Nikol Agatić

Moja teta Nikol

Teta Nikol ima tamnu kosu,

visoka je i jako lijepa.

Isto ko i ja teta nosi naočale.

Moja teta Nikol u našoj kući

jednu godinu radi,

i uvijek nas tortom zasladi.

Ja ovdje živim već 2 godine

i baš mi je lijepo, a naši tete i stričeki

su najbolji.

Volim kad nas teta Nikol vodi na izlete

i priprema nam kolace.

Njezin najbolji kolač je banana kruh.

Teta Nikol sada čuva svoju bebu

i nama jako fali.

Jedva čekamo da se vrati

da se opet skupa igramo.

Zovem se Ante Zubac i rođen sam 11. 2. 1964. u Grljevićima, BiH. U Ljubuškom sam završio opću gimnaziju, nakon čega sam upisao Kineziološki fakultet u Zagrebu. Po završetku fakulteta zaposlio sam se 1989. godine u Centru za djecu Zagreb na radnom mjestu odgajatelja, kao profesor kineziologije. Tijekom 36 plodonosnih godina rada djelovao sam kao odgajatelj u velikim grupama, voditelj slobodnih sportskih aktivnosti te kao odgajatelj u organiziranom stanovanju uz sveobuhvatnu podršku, što i danas radim. Smatram da je najproduktivnije razdoblje mog rada bilo upravo ono u području slobodnih sportskih aktivnosti, gdje su mnoge generacije djece naučile plivati, rolati, skijati, veslati, igrati tenis i kuglati, što me posebno ispunjavalo i motiviralo za daljnji rad. Nerijetko sam žrtvovao svoje slobodno vrijeme te neumorno tražio donacije za razne aktivnosti. Budući da sam cijeli život u sportu, kako natjecateljski tako i rekreativno, svoja sam iskustva i znanja od samih početaka usmjeravao na to da djecu odgajam, učim i potičem na bavljenje sportom. Moja osnovna motivacija je priprema djece za samostalan život i njihovo funkcioniranje kao ravnopravnih, vrijednih i samopouzdanih članova društva izvan institucija. Pokojni Zvone, iako nije bio kineziolog, prepoznao je taj učinkovit alat i koristio ga u radu s djecom za suočavanje sa stresom, raznim ovisnostima i osjećajem manje vrijednosti. Nakon svih ovih godina, posao odgajatelja ne smatram poslom, već zvanjem koje me ispunjava, obogaćuje i uvijek iznova veseli, osobito kada vidim zadovoljne bivše štićenike koji su se zaposlili, a neki i osnovali vlastite obitelji, puni pozitivnih dojmova i uspomena na svoje dane provedene u domu.

Ante Zubac

"Odgajatelj Ante nije nikad odgajao samo djecu kao odgajatelj jer mu je to bio posao, bio je odgajatelj kojeg su djeca jako voljela i poštivala, ponosio se nama jer smo njegova djeca."

Zovem se Nikolina Šimunović, rođena sam 18.03. 1979. godine u Dubrovniku gdje sam završila osnovnu školu i opću gimnaziju. Nakon toga završila sam kineziološki fakultet u Splitu (smjer plesovi i ritmička gimnastika). Uzor za bavljenje današnjim poslom mi je bila kuma učiteljica i tako sam već od 8. godine znala da je moj poziv raditi s djecom. Sebe bih opisala kao empatičnu, hipersenzibilnu i komunikativnu osobu, koja voli rad, red i disciplinu, ali uz to i toplinu i zabavu.Imam puno interesa; šetnje, kupanje, ples, gluma, druženje, Volim adrenalin. Vodila sam djecu na zipline, planinarenje, izlet gumenjakom na Elafite, sportske igre s različitim udrugama. Puno razgovaram s njima, usmjeravam ih u sport i vjeru. Vodim ih na predstave, klizanje, koncerte. Imam i sama 3 sina u pubertetu pa isto tako razgovaramo o prevenciji štetnih utjecaja mobitela, droge, cigareta i ostalih neprihvatljivih ponašanja. Obožavam pričati s njima jer su oni najiskreniji i jedan njihov poljubac, lijepa riječ i zagrljaj za mene su najveća satisfakcija. Imam 25 godina izravnog rada s djecom kao profesor kineziologije, trener plivanja (i sa djecom s invaliditetom), u sportskoj okolici te sam zadnjih 16 godina pri socijalnoj skrbi (u domu za nezbrinutu djecu Maslina). Iako je nekad stresan i iscrpljujući posao, nekako na sve to zaboravi, učimo i mi od dječice i pamtimo lijepe trenutke. Moj životni moto je djeca su ukras svijeta.

Nikolina Šimunović

"Ona je uvijek nasmijana. strpljiva i puna razumijevanja za svako dijete. Kada dođemo tužni ili umorni, ona to odmah primijeti i zna kako da nas oraspoloži lijepom riječju ili zagrljajem."

Zovem se Zorica Volarević Mihetec i rođena sam 09.03.1985. godine u Metkoviću. Završila sam studij socijalne pedagogije na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu 2008. godine i od tada sam zaposlena u Centru za djecu Zagreb. Prvi počeci mog rada bili su s dječacima s poremećajima u ponašanju gdje su se spojile dvije krajnosti; osjećaj nemoći i tuge i osjećaj smisla i snage. S vremenom je osjećaj smislenosti i ljubavi prema srži ovoga posla prevladao i poticao me da rastem i da potičem djecu da rastu. Biti odgajatelj/ica nije (i ne može biti) samo posao. Mi rastemo s djecom, vidimo ih i često smo prve osobe koje im zrcale nešto lijepo i pozitivno. Predivno je kada neko dijete nađe osobu (odgajatelja/icu) s kojim ima odnos povjerenja i topline koji im toliko nedostaje. Tijekom mog puta kao odgajateljice često su mi inspiracija bila baš djeca koja su nakon toliko bura i oluja uspjeli naći one dijelove sebe koji su im potrebni da se osjećaju dobrodošli - prvo u grupi, a zatim i u životu. Vjerujem da dobrota i toplina uvijek ostave trag i nađu put, barem do nekog srca.

Zorica Volarević Mihetec

"Smireno me sasluša i da mi savjet koji uvijek riješi svaki problem. Na njoj se vidi da voli raditi s djecom, brzo rješava svaki konflikt koji nastavne u grupi."

Moje ime je Filipa Dora Ćapeta. Rođena sam 11. 11. 1996. u Splitu. Magistrala sam hrvatski jezik i književnost i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Splitu. U Centru za pružanje usluga Maestral u Splitu počela sam raditi u travnju 2024. kao odgojitelj na poludnevnom boravku, gdje još uvijek radim. Rad s djecom nikad nije jednoličan – u jednom trenutku učimo i pišemo zadaću, a već u sljedećem smo na plaži ili izletu, na likovnoj radionici ili u kinu. Takva kombinacija obaveza i igre daje posebnu spontanost i energiju jednoj radnoj smjeni. Vjerujem da djeci treba pristupati sa strpljenjem i poštovanjem, naučiti ih odgovornosti i pokazati im da se trud isplati. Kroz rad, igru i razgovor nastojim im približiti vrijednosti poput ljubaznosti, samostalnosti i međusobnog poštivanja. Dok istovremeno, djeca i mene svakodnevno podsjećaju da budem otvorenog uma i srca.

Filipa Dora Ćapeta

"Uživam pričati s njom svaki dan. Strpljivo nam pomaže i sve objašnjava."

Zovem se Suzana Svrtan. Rođena sam 19.11.1970. godine u Splitu gdje sam završila Filozofski fakultet pritom stječući zvanje Nastavnika razredne nastave. Živeći kao dijete, kraj tadašnjeg Dječjeg doma Mileva Tomić, a sadašnjeg Centra Maestral, od svoje predškolske dobi s nekim korisnicima sam bila u istom vrtiću, u osnovnoj školi u istom razredu te u srednjoj školi izvršavala među njima praksu. Tako smo se gotovo svakodnevno družili i gotovo sam ih počela doživljavati kao svoju širu obitelj. Po završetku studija sam se tu i zaposlila te do danas na radnom mjestu odgajatelja gdje sam napunila 33 godine radnog staža. Korisnicima sam uvijek težila ponajprije biti prijatelj-osoba od razumijevanja i podrške te sam stremila što češće izmamiti osmijeh na njihovo lice. Svakim dolaskom na posao pokušavam im biti od što veće pomoći i podrške, olakšati im i uljepšati život te svoje probleme ostaviti van ustanove ili ih približiti njihovim da shvate da nema onoga tko probleme nema te da se s njima treba naučiti živjeti, nositi i ići hrabro dalje. Svako njihovo prihvaćanje me jako veseli i podstrek mi je da ustrajem te im vratim vjeru u ljubav. Uvijek se iznova sjetim riječi kojima bi me jedan preminuli korisnik ispratio pri svakom susretu rekavši "čuvaj mi se“. Koliko god da je ovaj posao težak i zahtjevan jako ga volim i da se još 100 puta rodim uvijek bih ga ponovo sa sigurnošću odabrala i radila.

Suzana Svrtan

"Pomaže mi pisati domaći kada ga imam, strpljiva je kad učim. Nekada izrađujemo likovne stvari od papira i kolaža, crtamo, u tome uživam. Stroga je u nekim situacijama kada treba, a inače je dobra."

Moje ime je Fani Erceg. Rođena sam 30.10.1984 u Splitu. Diplomirala sam na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu kao učitelj razredne nastave sa pojačanim predmetom informatike. Nakon diplomiranja, godinama sam radila u Zagrebu na zamjenama. Poslije me život odveo u Njemačku gdje sam provela 10 godina. Po povratku u Hrvatsku vratila sam se u Split gdje sam radila kao nastavnik informatike. Informatika i rad s djecom je moj životni san koji se potpuno ostvario dolaskom u Centar Maestral u podružnicu Miljenko i Dobrila u Kaštel Lukšiću. Nakon dvije godine rada svjesna sam kako je ovaj posao zapravo odabrao mene i da svi moji životni usponi i padovi imaju smisla. Rad sa djecom me ispunjava i oplemenjuje a nadam se i djecu sa mnom i mojim kolegama.

Fani Erceg

"Dajete nam vrijeme i pokušate da shvatimo sve."

Ja sam Antonija Lončar. Rođena sam 10. veljače u Splitu iako sam cijelo djetinjstvo i mladost provela u Imotskom - gradu koji me naučio toplini, otvorenosti i važnosti zajedništva. Po struci sam magistra talijanskog jezika i filozofije, a upravo su me ta dva područja oblikovala i kao osobu i kao odgajatelja. Talijanski jezik mi je otvorio vrata prema kulturama, komunikaciji i povezivanju s drugima, dok me filozofija naučila promišljati, slušati i razumjeti različite životne priče. Iako sam obrazovanje gradila u humanističkom smjeru, svoj pravi poziv prepoznala sam u radu s djecom. Rad u dječjem domu za mene nije samo posao, nego odgovornost i privilegija. Svako dijete nosi svoju priču, svoje rane, ali i svoj potencijal, a moja želja je biti osoba koja će im biti sigurnost, podršku i vjeru u njih same. Vjerujem da su ljubav, strpljenje i dosljednost temelj odgoja. U svom radu nastojim biti oslonac, ali i poticaj – netko tko sluša, razumije i ohrabruje. Ovaj posao doživljavam kao poziv jer mi daje priliku svakodnevno graditi male, ali važne korake prema sigurnijem i sretnijem djetinjstvu za djecu o kojoj brinem.

Antonija Lončar

"Teta Antonija je kao svjetlo u mraku."

Zovem se Ljiljana Menčik i rođena sam 9. srpnja 1967. godine u Bjelovaru. Nakon srednje medicinske škole upisala sam Fakultet za defektologiju u Zagrebu, gdje sam diplomirala 1991. godine i stekla zvanje profesorice defektologije – edukacijske rehabilitatorice. Tijekom redovitog studija radila sam kao medicinska sestra na odjelu pedijatrije u Klinici za dječje bolesti, gdje sam razvila čvrste temelje brige za najmlađe, učeći odgovornost i požrtvovnost u najzahtjevnijim situacijama. Od 1993. godine zaposlena sam u Centru za odgoj i obrazovanje Tuškanac na radnom mjestu odgajateljice. U mom životu i radu glavna pokretačka snaga je ljubav. Čvrsto vjerujem da od ljubavi sve polazi i da je ona jedini pravi put prema rješavanju svih izazova. Moj radni dan nije samo ispunjavanje profesionalnih obveza, već neprestano zalaganje za razvoj i dobrobit svakog pojedinog djeteta. U mom su djelovanju djeca uvijek na prvom mjestu – ona su moja primarna odgovornost, briga i ishodište svakog rada. Volim svoj posao i dječje okruženje te se veselim svakom njihovom uspjehu, jer je svako dijete posebno u svojoj različitosti. Vjerujem da su zajedničkim radom, pozitivnim stavom i kreativnošću svi problemi rješivi kada se djeci pristupa otvorenim srcem i jasnom vizijom.

Ljiljana Menčik

"Osjećam da joj je zaista stalo do nas djece, ponekad ostaje još malo nakon radnog vremena ako je neka važna situacija za riješiti."

Zovem se Lena Periša Drakula. Magistra sam edukacije hrvatskoga jezika i književnosti te Relax Kids coach. Zaposlena sam na radnom mjestu odgajatelja u Centru za pružanje usluga u zajednici Ruža Petrović od 2023. godine. Zanimaju me teme koje se odnose na razvoj dječjeg mozga i emocionalnu inteligenciju te razvijanje komunikacijskih vještina kod djece i odraslih. Izuzetno sam ponosna i sretna kada primijetim i najmanje pozitivne promjene kod korisnika. Iznimna je čast biti dio njihovog odrastanja, uspjeha, raznih postignuća, ali i utjeha tijekom izazovnih razdoblja. Svaku njihovu pobjedu doživljavam kao svoju jer dijelimo sreću, trud, odricanja, motivaciju i uspjeh. Volim održavati kreativne radionice tijekom kojih razvijaju maštu i imaju slobodu vlastitoga izričaja jer tako pokazujem koliko cijenim njihovu individualnost.

Lena Periša Drakula

"Ona nije samo odgajatelj, nego je osoba zbog čega je ovo mjesto posebno, uz nju učimo biti boljim ljudima i izgraditi prave ljudske vrijednosti."

Zovem se Vladislav Vujčić i rođen sam 7. 7. 1968. u Vinkovcima. U Zadru sam završio Filozofski fakultet i stekao zvanje profesora psihologije. Radim kao odgojitelj u Centru za pružanje usluga u zajednici Sv. Ana Vinkovci, u organiziranom stanovanju uz sveobuhvatnu podršku (stambena zajednica). Tijekom cijelog radnog vijeka radio sam poslove koji uključuju rad s djecom. U svom radu nastojim korisnike naučiti važnim životnim vrijednostima te ih osnažiti za spremnost na prilagodbu i prihvaćanje životnih promjena. Posao odgojitelja smatram pozivom jer je dinamičan, pun svakodnevnih izazova, komunikacije te uspona i padova, a svaki napredak kod djece doživljavam kao poticaj i motivaciju za daljnji rad. Ova nominacija mi puno znači jer dolazi od djece s kojom radim. Zaista volim svoj posao, u skladu s izrekom: „Nađi posao koji voliš i nećeš morati raditi nijedan dan u životu.“

Vladislav Vujčić

"Vodi me svojom pozitivom, a ja time izbacim svoju negativu. Uči me da kroz život trebam biti vrijedan, pošten, marljiv i dobar."

Moje ime je Tihomir Mikulić. Rođen sam u Zagrebu, 19. prosinca 1975. godine. Studij sam na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu započeo u Zagrebu, a završio u Beogradu. Nakon više poslova asistencije u nastavi s djecom koja imaju različite poteškoće, pronašao sam svoje mjesto u ustanovama socijalne skrbi – Centrima za odgoj i obrazovanje, kao socijalni pedagog. Moj osobni, kao i profesionalni razvoj, još uvijek traje. „Odrastati“ s djecom posebno je iskustvo koje me oblikovalo i usmjerilo za cijeli život. Čini mi se da danas više ni jedan drugi posao ne bih znao raditi. S vremenom su se posao i poziv stopili u jedno – nastao je suživot u kojem su nestale jasne granice između profesionalnog i osobnog. Vjerujem da je odgajateljstvo stalni proces učenja. Vjerujem da odgajatelj nije samo stručna osoba, odgajatelj je svemir u kojem se dijete osjeća sigurno, prihvaćeno i podržano. Mnogo sam naučio od mladih ljudi koji su bili upućeni na izvanobiteljsku skrb. Jedna od najvažnijih lekcija je da se uspjeh u odgoju i rehabilitaciji ne mjeri disciplinom i poslušnošću korisnika, nego dubokom i trajnom promjenom načina na koji mladi čovjek doživljava svijet promjenom koja se može ostvariti isključivo kroz empatiju i povjerenje.

Tihomir Mikulić

"Odgajatelj Tihomir mi je kao drugi otac. Puno mi je pomogao, zbog čega ga zaista volim i poštujem."

Zovem se Irena Karas, rođena sam 9. srpnja 1989. godine u Koprivnici. Diplomirala sam francuski jezik i književnost te etnologiju i kulturnu antropologiju. Tijekom studija posebno su me oblikovala znanja o ljudima, zajednicama i različitim životnim pričama, što je kasnije snažno utjecalo na moj profesionalni put. Svoj radni vijek započela sam u osnovnim i srednjim školama, gdje sam godinama radila s djecom i mladima. Upravo sam kroz taj rad shvatila koliko me ispunjava svakodnevni kontakt s djecom – njihova iskrenost, energija, radoznalost i sposobnost da svaki dan iznova podsjećaju koliko su male stvari važne. U radu s učenicima pronašla sam svoj poziv jer vjerujem da je podrška, razumijevanje i strpljenje ono što djeci ostaje za cijeli život. Radim u Centru za pružanje usluga u zajednici Svitanje Koprivnica u poludnevnom boravku i organiziranom stanovanju uz povremenu podršku gdje svakodnevno nastojim biti oslonac, poticaj i sigurna osoba onima kojima je to najpotrebnije. Ovaj posao za mene nije samo zanimanje, već prostor u kojem mogu spojiti svoje obrazovanje, iskustvo i osobne vrijednosti – empatiju, otvorenost i vjeru u potencijal svakog djeteta. Volim biti okružena djecom jer me njihov pogled na svijet podsjeća na važnost iskrenosti, topline i jednostavnosti. U njihovom napretku, osmijehu i malim svakodnevnim uspjesima pronalazim najveću motivaciju. Smatram da je rad s djecom i mladima velika odgovornost, ali i privilegija – jer imamo priliku sudjelovati u oblikovanju njihovog samopouzdanja, sigurnosti i pogleda na svijet.

Irena Karas

"Ohrabruje me da ne odustanem čak i kada mi je teško. Zahvalna sam joj na svemu što čini za mene i što vjeruje u mene. Uvijek ima osmijeh na licu koji nas razveseli kad uđemo u boravak."

Ja sam Martina Barač Belančić i rođena sam u Zagrebu 19.08.1980. godine. Po struci sam radni terapeut, ali moj poziv nikada nije bio samo zanimanje. Kad sam odlučila raditi s mladima s problemima u ponašanju, mnogi su me pitali: „Zašto baš to?“. Moj odgovor je jednostavan – jer vjerujem da nitko nije izgubljen slučaj. Moj poziv je odnos. Odnos izgrađen na međusobnom povjerenju i prihvaćanju kroz razgovor, podršku, toplu riječ i zagrljaj. Godinama radim s djecom s poteškoćama, a posljednje tri godine u sustavu socijalne skrbi s mladima koje društvo često definira kroz njihove pogreške. Ja ih ne gledam kroz njihove pogreške, nego kroz njihove mogućnosti. Iza buntovništva često stoji razočaranje, iza agresije– strah, a iza ravnodušnosti – osjećaj da nikome ne pripadaju. Ti mladi ne trebaju još jednu kaznu, još jednu etiketu i još jednu osobu koja će odustati. Trebaju nekoga tko će ostati. Naše pobjede nisu glasne. One su tihe. Jedan iskren pogled ili jedno „oprosti“. U tim malim trenucima mijenja se smjer jednog života. Ne postoje „teška djeca“ ni „bezizlazni slučajevi“, postoje teške životne priče i mladi koji još nisu osjetili da vrijede. Vjerujem da svako dijete, bez obzira na pogreške, zaslužuje novu priliku i da odnos može biti jači od prošlosti. Biram vjerovati. Biram vidjeti ono dobro — čak i kada je skriveno duboko ispod slojeva boli. Jer nitko nije izgubljen. Samo je nekima potrebno više vremena, više strpljenja i više onih koji neće odustati. Ja sam odlučila biti jedna od onih koje ne odustaju.

Martina Barač Belančić

Moje ime je Ivanka Vukelić. Rođena sam 18.3.1964. godine u Rijeci. U Centru Izvor počela sam raditi 1985. Godine. Radila sam kao grupni odgajatelj, odgajatelj za organizaciju slobodnog vremena, noćni odgajatelj te zadnjih desetak godina kao odgajatelj u Organiziranom stanovanju. Kroz sve ove godine puno se toga promijenilo, najviše uvjeti života naše djece, uvjeti rada odgajatelja, ali i ostalog osoblja zaposlenog kod nas. Nažalost, pojedina djeca su ostajala u ustanovi cijelo svoje odrastanje. Danas se je puno toga promijenilo, osim najvažnije stvari, tu je i dalje dijete kojemu je potrebna naša pozornost, lijepa riječ i razumijevanje. Potrebno je da s njim proživimo njegove tuge, njegove nedoumice, da se radujemo njegovim uspjesima, da savjetujemo, pomažemo i da smo uvijek tu za njih. Veliku pozornost pridodajemo organizaciji slobodnog vremena djece kroz sportske aktivnosti, izlete, odlaske na kupanje, plivanje, ali i kreativne radionice. Tako sam prije tridesetak godina sa djecom počela raditi keramiku. Izražavanje dječje kreativnosti je jako važno za sveobuhvatni razvoj djeteta. Kada zajedno iz peći vadimo gotov uradak na dječjem licu vidim sreću i ponos. Nikada nismo gledali na radno vrijeme. Kažem mi, jer je u našem poslu jako važan timski rad. Bez suradnje se ne može raditi. Važno nam je da se upoznamo i u nekoj opuštenijoj atmosferi koja ne uključuje domaće zadaće, loše ocjene koje treba ispraviti, čišćenje kuće i slične svakodnevne obaveze. Uglavnom, kada se osvrnem, bilo je teško, stresno i nadasve lijepo. Smatram da sam ostavila traga u životima mnogi mladih ljudi i nadam se da me pamte po dobrome. Radni vijek sam završila u veljači 2026., ali ostajem u Centru kao volonter za keramičarsku radionicu.

Ivanka Vukelić

"Vi niste odgojiteljica- Vi ste anđeo čuvar. Bili ste moj i vjerujem da niste bili samo moj, već da će Vas jako puno djece pamtiti."

Zovem se Predrag Jokić, nastavnik sam razredne nastave, rođen u Šibeniku 14. rujna 1964. Od 1994. godine radim kao odgajatelj u Centru za odgoj i obrazovanje Šubićevac u Šibeniku. Najprije moram kazati kako mi je čast da su korisnici izabrali baš mene za odgajatelja kojeg će kandidirati za nagradu Zvone. Biti nastavnik i odgajatelj je moj životni poziv. U mladosti sam bio cestovni biciklist, a nakon prestanka aktivnog bavljenja sportom sam 23 godine bio trener u biciklističkom klubu i 12 godina izbornik kadetske i juniorske reprezentacije Hrvatske. Obje funkcije sam obavljao volonterski. Našim korisnicima koji 365 dana godišnje žive u Centru, nastojim biti zamjenski roditelj koji im pruža ljubav, pažnju, sigurnost i povjerenje, također ih i odgojiti kroz naše svakodnevne aktivnosti da u okviru svojih mogućnosti postanu odgovorne i samostalne osobe. Smatram da je među najvažnijim zadaćama odgajatelja našeg Centra da našim korisnicima pomognemo i usmjerimo ih da pronađu smisao u svom životu. Također da ih ispravno pripremimo na život koji ih čeka po odlasku iz naše odgojno-obrazovne ustanove. Još uvijek osjećam strast prema svom poslu i kada odlazimo na kolektivni godišnji odmor kažem voditeljici našeg Odjela: “Ako šta zapne zovnite mene”. I dalje me veseli svaki, bez obzira koliko mali pozitivni pomak, koji ja ili moje kolegice/ge odgajatelji uspijemo ostvariti u odgoju naših korisnika. Vjerujem da me i sada nosi sportski duh iz mladosti, jer je moj radni moto „Idemo naprijed!“.

Predrag Jokić

"Kad mi je teško sa mnom razgovara i uvijek mogu imat povjernja u njega i za to sam mu zahvalan. Kad smo ljuti smiruje nas razgovorom i šalama. Ima puno godina, ali se ponaša kao da nema, ima puno energije."

Moje ime je Stipe Barišić,

rođen u Šibeniku 1965.

Imam 61.godinu a još uvijek dijete

Završio 1993. kineziologiju u Splitu, opstao profesor, najbolje zanimanje na svitu

Radio neko vrijeme u sportskoj školi u Cicibana

Rad sa djecom dođe kao duhovna hrana

A onda mi se 2000. nenadano ostvarila želja

Da u Maestrala dobijem posao odgajatelja.

Mjesto koje u mom životu ima poseban značaj

Kad otkriješ taj dječji svijet ne znaš je li pakao ili raj

Toliko pitanja oko nas se roje, te okice te svuda prate

Pričaš s njima, igraš se, učite jedno drugo, uljepšavaš im sate

Naravno da i ja od njih „kradem“ dječje priče

Toliko različite, a opet jedna na drugu liče

To je nažalost trajalo samo jednu godinu

Ali te emocije popune svaku prazninu

A onda veliki izazov Dzo (CZPUZ) gdje radim još i sad

E to je pravo mjesto da ostaneš vječno mlad

Rad u stacionaru, preuzimaš sve brige ovog svijeta

I samo zajedno gradimo bolji život, tad smo ukras ovog planeta

I sve te priče koje iza nas ostaju

To su naše tajne, a prijateljstva još uvijek traju

I ta nekad djeca su postali ljudi

Svaki njihov poziv iznova ljubav budi

A rad na poludnevnim boravcima je posebna shema

Tek tu naiđeš na tako puno dilema

Ali s njima ipak svaku brigu prebrodim

I sutra bi opet ovo radio da se nanovo rodim

Jer rad sa djecom je privilegija koju nema svako

I kada je teško opet izgleda nekako lako

I zato je najljepše kad od njih čuješ: to je moj odgajatelj

On je moj najbolji prijatelj...

Eto, to je moj neki put koji traje još uvijek

Pa naravno da traje, 61 godina mi je tek...

"Zahvaljujući profesoru otkrila sam da se rješenje najčešće nalazi u pitanju, da su svi odgovoru tu ispred moga nosa i da kada mi nešto nije jasno pročitam još jednom. I tako mi je danas u životu, sve jasno i jednostavno."

Stipe Barišić

Zovem se Martina Šimunić, rođena sam 2. srpnja 1982. godine u Koprivnici. Po struci sam diplomirani profesor Hrvatskog jezika i književnosti, ali ne radim u struci već nekoliko godina. Nakon brojnih zamjena po školama, svoje mjesto pod suncem sam pronašla u Centru za pružanje usluga u zajednici Svitanje, gdje radim kao odgojiteljica u poludnevnom boravku. Iako sam potpuno neplanski došla na to radno mjesto, u njega sam se zaljubila na prvi pogled i ostala do danas. Priznajem da nije bilo uvijek lako, ali to sve me je izgradilo u osobu kakva sam danas. Posao koji radim me ispunjava i stvarno nisam nikada požalila ni dana što sam tu gdje jesam. Posebno sam ponosna na svoje korisnike i svaki njihov, pa i najmanji, napredak. Vjerujem da se najveće promjene događaju kroz male korake i upravo se tim malim, ali važnim pobjedama najviše veselim.

Martina Šimunić

"Uvijek me pita kako sam. S njom se osjećam veselo. Posebna je jer brine o svima nama u boravku."

Zovem se Nikolina Đurić. Rođena sam 14.1.1994. u Zagrebu. Socijalna sam radnica i dječja i adolescentna integrativna psihoterapeutkinja u privatnoj praksi. Svoj profesionalni put započela sam i gradila kroz rad s djecom bez odgovarajuće roditeljske skrbi, a od 2020. godine radila sam kao odgajateljica u Caritasovoj Kući sv. Franje u Vugrovcu. Studij socijalnog rada završila sam 2019. godine na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a dodatno sam se educirala iz dječje i adolescentne integrativne psihoterapije. U radu s djecom i mladima naglasak stavljam na odnos, sigurnost i dosljednost, jer vjerujem da su upravo povjerenje i osjećaj prihvaćenosti temelj svakog razvoja. Posebno mi je važno da svako dijete bude viđeno u svojoj cjelovitosti, ne samo kroz poteškoće, već kroz potencijale i snage koje nosi. Smatram da je uloga odrasle osobe biti stabilna točka oslonca u razdobljima nesigurnosti i promjena.

Nikolina Đurić

"Njen rad čist je pokazatelj česte izreke mnogih odgajatelja, a to jest da je njihov rad poziv."

Zovem se Kata Jagatić-Petrinec i rođena sam 13. travnja 1965. godine u Zagrebu. Od djetinjstva sam pokazivala iznimnu toplinu, strpljenje i povezanost s djecom, što me prirodno usmjerilo prema odgojiteljskoj profesiji i trajno obilježilo moj životni put. Završila sam odgajateljsku školu u Zagrebu pri Gornjogradskoj gimnaziji te sam se zaposlila kao odgajateljica. Vođena željom za dodatnim usavršavanjem i što kvalitetnijim pružanjem podrške, nastavila sam obrazovanje na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu, gdje sam stekla zvanje odgajateljice više stručne spreme. Svoj profesionalni put nastavila sam u Centru za rehabilitaciju Stančić, gdje već 36 godina predano radim s djecom i odraslima s teškoćama. Posljednjih desetak godina obnašam dužnost voditeljice odsjeka 3B, pri čemu uz neposredan rad s korisnicima preuzimam i odgovornost za organizaciju rada, stručnu koordinaciju i vođenje tima. Tijekom dugogodišnjeg rada pružam stručnu podršku, sigurnost, razumijevanje i toplinu osobama s teškoćama, pomažući im u razvoju samostalnosti i svladavanju aktivnosti svakodnevnog života, svjesna koliko im je kontinuirana i sveobuhvatna podrška potrebna. Rad s djecom i osobama s teškoćama za mene nije samo zanimanje, već poziv koji me oplemenjuje, ispunjava i potiče da se svakoga dana s radošću i odgovornošću suočavam s novim izazovima.

Kata Jagatić-Petrinec

"Kata ima jako dobre osobine i uvijek je nasmijana i vesela. Kad sam došla na smještaj u Stančić, malo sam se bojala smještaja, ali je Kata tu bila dok je najviše trebalo."

Moje ime je Marina Krak. Rođena sam u Splitu 14.07.1995. godine. U Centru za pružanje usluga u zajednici Maestral radim od 2020. godine. Trenutno radim kao odgajateljica i voditeljica odjela smještaja djece školske dobi. Ono što me u poslu privlači je to što je svaki dan nepredvidiv i drugačiji. Djeci i mladima se trudim biti podrška i oslonac te naglašavam kako i kad izađu iz sustava imaju nekoga kome se mogu obratiti. Pokušavam im usaditi osnovne životne vrijednosti te ih pripremiti na život nakon institucije. Trudim se svakom korisniku pristupiti individualno i shvatiti njegove ili njene potrebe te raditi u skladu s istima. Iako više ne radim u Podružnici Centra Maestral, Miljenko i Dobrila u Kaštel Lukšiću, najveća nagrada mi je čuti da me djeca i mladi još uvijek spominju. Kad god imam priliku volim s djecom provoditi vrijeme vani te organizirati razne aktivnosti. Cilj mi je da djeca iz ovakvog oblika skrbi izađu u život potkovana znanjima, ali i spremna na izazove koje život stavi ispred njih.

Marina Krak

"Ona je emotivna kad god nekom treba zagrljaj, malo popričati, opustiti se ona je tu kao neki doktor sve popravi."

Zovem se Antonela Tardelli. Rođena sam 30.10.1998.g. u Zagrebu. Ondje sam završila osnovnu i srednju školu te upisala socijalnu pedagogiju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu. Tijekom studiranja osvijestila sam da me zanima rad s djecom i mladima, posebice onima u sustavu socijalne skrbi i počiniteljima kaznenih djela. Po završetku studija otvorila mi se upravo ta mogućnost u Centru za pružanje usluga u zajednici Banija-Karlovac. Zaposlena sam kao odgajateljica na Odjelu timske procjene i smještaja za mušku skupinu i volim svoj posao jer je vrlo dinamičan i izazovan i tjera me na pomicanje mojih osobnih granica. Smatram kako svako dijete treba imati priliku biti dijete i imati nekoga tko će mu pružiti podršku i pokušati ga usmjeriti da ostvari svoj puni potencijal. Često se susrećemo s teškim životnim pričama te nastojim imati empatije, biti otvorena i strpljiva, ali ujedno ih potaknuti da razviju adekvatan sustav vrijednosti i nauče preuzimati odgovornost za svoje ponašanje kako bi izrasli u uspješne mlade ljude. Najviše me veseli i potiče u daljnjem radu kada kod djece vidim makar i male pomake, a posebice potrebu da sa mnom podijele nešto što je njima bitno i važno.

Antonela Tardelli

"Uvijek je znala reći i pronaći pravu riječ da bi kriza prošla i vratila me na taj način na pravi put."

Moje ime je Iva Ajhner. Od 2023. godine radim kao odgajateljica u CPUZ Lipik. Magistrica sam primarnog obrazovanja, a rad s djecom nije samo moj posao, već i poziv koje me istinski ispunjava. Svakoga dana kroz njih učim i o sebi, preispitujem se i nastojim osobno i profesionalno napredovati. Posao odgajatelja je zahtjevan jer u svoje ruke dobivamo ono najvrijednije – djecu. Svaka naša riječ, podrška ili izostanak iste može ostaviti trag. Upravo zato ovaj posao donosi veliku odgovornost – oblikujemo temelje njihovog samopouzdanja, sigurnosti i vjere u sebe. Najveća sreća mi je kada sa svojom grupom ostvarim nešto za što ni sami nisu vjerovali da mogu. Ti trenuci pomaka, rasta i ponosa daju smisao, ispunjenje i pravu vrijednost ovog zvanja.

Iva Ajhner

"Ona me uči

Ona me liječi

Ona na mene misli

Jer dobra je duša"

Ja sam Vanessa Klimczak. Rođena sam 1. prosinca 1999. godine u Osijeku. Svoje djetinjstvo, osnovnu i srednju školu provela sam na otoku Cresu. Odrastajući u iznimno maloj sredini, u blizini Centra za pružanje usluga u zajednici Mali Lošinj, podružnica Cres, svakodnevno mi se život ispreplitao s korisnicima Centra. Bila sam svjedok njihovih malih pobjeda i velikih izazova, a kroz te susrete sam prepoznala koliko je uloga dobrog odgajatelja ključna u životu djece i mladih u sustavu alternativne skrbi. Negdje između tih susreta i razgovora, tiho se u meni rodila želja da postanem dio njihovog puta. S tom željom uputila sam se u Zagreb gdje sam 2024. godine završila Edukacijsko- rehabilitacijski fakultet, smjer socijalna pedagogija. Odmah po završetku fakulteta zaposlila sam se u Centru za odgoj i obrazovanje Velika Gorica, u odjelu odgoja i edukacijske rehabilitacije kao odgajatelj. Svaki dan nosi drugačije izazove i prepreke, ali sam ubrzo shvatila da ako pri radu uistinu čujemo korisnike – a ne samo slušamo – otvara nam se prostor za stvarnu promjenu i da zajednički možemo izgraditi odnos utemeljen na povjerenju i razumijevanju. Iako sam tek na početku svog profesionalnog puta, vjerujem da je ovo poziv koji zahtijeva više od stručnog znanja – traži prisutnost, empatiju i spremnost da svakodnevno učimo jedni od drugih. I upravo u tome vidim smisao ovog posla – biti tu, biti prisutna i biti dio nečije priče kada im to najviše treba.

Vanessa Klimczak

"Jako ju volim,

zato jer mi je u srcu,

zagrli me kad sam tužna,

priča sa mnom kad sam tužna."

Zovem se Valentyna Bovzdarenko, rođena sam 21. svibnja 1978. godine u Ukrajini, gdje sam stekla bogato životno i profesionalno iskustvo. Tijekom svoje karijere kontinuirano sam ulagala u obrazovanje i osobni razvoj, a posebno se ponosim s više od 20 godina iskustva u radu s djecom u odgojno-obrazovnom sustavu. Obrazovala sam se u području glazbe te završila Mariupoljsku državnu glazbenu školu. Svoje obrazovanje nastavila sam na Makijivskom ekonomsko-humanitarnom institutu, gdje sam stekla zvanje učiteljice razredne nastave. Profesionalnu karijeru započela sam 1997. godine kao učiteljica glazbene kulture. Zahvaljujući predanom radu i organizacijskim sposobnostima imenovana sam zamjenicom ravnatelja za odgojno-obrazovni rad, a potom i specijalisticom I. kategorije u Odjelu za obrazovanje Novoazovskog rajona u Doneckoj oblasti. Kasnije sam preuzela dužnost ravnateljice škole. Moj rad prepoznat je kroz brojna priznanja. Organizirala sam i vodila ciklus treninga „Kako postati uspješan“ za učenike, nastojeći ih potaknuti na osobni razvoj i razvoj njihovih potencijala. Zbog ratnih okolnosti bila sam prisiljena napustiti svoju domovinu te sam se preselila u Republiku Hrvatsku. Unatoč izazovima koje donosi takva promjena, nastavila sam graditi svoj put s jednakom predanošću i željom da budem podrška onima kojima je pomoć potrebna. Po dolasku u Hrvatsku aktivno sam se uključila u projekte pomoći i integracije, održavajući individualne i grupne radionice i kroz volonterski rad. Od 16. studenoga 2023. godine radim kao odgojiteljica u Paviljonu za djecu „Sv. Marko Križevčanin“ u Križevcima. U svom radu lako uspostavljam odnos povjerenja s djecom te nastojim stvoriti sigurno i poticajno okruženje za njihov rast i razvoj. Vjerujem kako svako dijete ima jedinstvene potencijale koje je potrebno prepoznati i njegovati uz toplinu, strpljenje i razumijevanje. Za mene rad s djecom nije samo profesija, već poziv koji mom životu daje poseban smisao i ispunjenje.

Valentyna Bovzdarenko

"Valentina je dobra, draga i puna ljubavi. Pruža mi podršku."

Zovem se Loreta Đoić i rođena sam 3. studenog 1996. godine u Vinkovcima. Magistrica sam primarnog obrazovanja, a ujedno sam i doktorandica pete godine poslijediplomskog doktorskog studija „Obrazovne znanosti i perspektive obrazovanja” na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku. Radila sam u osnovnim školama kao učiteljica razredne nastave. U siječnju 2023. godine zaposlila sam se u Centru za pružanje usluga u zajednici Sv. Ana u Vinkovcima na radnom mjestu odgojiteljice, gdje je započeo moj pravi put s djecom i mladima. Ovdje sam pronašla sebe i to je ono što me čini sretnom i ispunjava moj rad u Centru. Više od tri godine radim u stambenoj zajednici uz stalnu podršku. Najvažnije mi je pridonijeti njihovoj boljoj prilagodbi i stvaranju kvalitetnije perspektive za budućnost kada jednoga dana napuste Centar. Svakodnevno, s puno ljubavi, strpljenja i odgovornosti, brinem o svojih šest korisnika. S njima kuham, učim, pomažem im u savladavanju školskih obveza, ali i u održavanju urednosti prostora kako bi imali sigurno i ugodno okruženje za odrastanje. Redovito odlazim na informacije u školu, pratim njihov napredak te vodim brigu o njihovu zdravlju i odlascima liječniku. Slobodno vrijeme provodimo u šetnjama, odlascima u grad, na razna gradska događanja i izlete izvan grada, čime nastojim obogatiti njihovu svakodnevicu i pružiti im osjećaj pripadnosti lokalnoj zajednici. Svojim predanim radom nastojim pokazati koliko sam brižna, odgovorna i posvećena, pružajući djeci podršku, toplinu i sigurnost – ne samo tijekom radnog vremena. Djeca znaju da se uvijek mogu obratiti svojoj „teti”, u bilo kojem trenutku i u bilo kojoj životnoj situaciji, jer znaju da sam uvijek tu za njih.

Loreta Đoić

"Osim što mi je odgojiteljica, prije svega teta Loreta mi je postala i najbolja prijateljica, i znam da na nju mogu računati uvijek i kada jednog dana izađem iz Centra, i odem u svoj samostalni život."

Zovem se Domagoj Pelivan i rođen sam 1976 godine. Nosim zvanje profesora tjelesne i zdravstvene kulture. Još tijekom studiranja u Splitu radio sam kao sportski animator, gdje sam kroz rad sa djecom dodatno razvijao svoju sklonost prema odgoju kroz kretnju i igru. Nakon toga sam radio u osnovnim i srednjim školama, pritom stekavši vrijedno iskustvo u radu s različitim uzrastima i izazovima koje svako razdoblje odrastanja nosi. U samom mom imenu krije se simbolika koja snažno opisuje moj životni poziv - dom i odgoj. Znam se šaliti da sam rođenjem i imenom već dobio „hint“ šta trebam raditi u životu. Dom kao mjesto sigurnosti i toplina, a odgoj kao proces rasta, osnaživanja i usmjeravanja. Kao odgajatelj u Centru za odgoj i obrazovanje u Velikoj Gorici svakodnevno nastojim spojiti te dvije vrijednosti u jednu cjelinu. Stvarati okruženje u kojem se djeca osjećaju zaštićeno i prihvaćeno, ali i potaknuto da razvijaju svoje vlastite sposobnosti. U svom radu poseban naglasak stavljam na sportske aktivnosti jer kroz sport djeca uče disciplinu, poštivanje drugih, timski rad i kako se nositi s uspjehom i neuspjehom. Vjerujem da ih upravo takva iskustva pripremaju za budući život i samostalnost. I moje vlastito odrastanje bilo je ispunjeno igrom, kretanjem i druženjem, a upravo tu radost jednostavne igre i zajedništva nastojim prenijeti djeci kako bi odrastala zdravo i sretno.

Domagoj Pelivan

"Ima toplinu, dobar je i drag."

Zovem se Ena Katarina. Nastavnica sam njemačkog i ruskog jezika. U Centru Sv. Ana Vinkovci radno mjesto pronašla sam u svibnju 2024. godine. Svoje mjesto i najveću ulogu dosad pronašla sam u zajednici organiziranog stanovanja sa sveobuhvatnom podrškom otvorenom u lipnju iste godine – u novom domu osmero korisnika i pet odgajatelja. Jedni drugima (premda potpuni stranci) bili smo podrška u stjecanju novih vještina i prilagodbi na nov način života. I vrlo brzo sam shvatila da biti odgajatelj zasigurno nije samo posao – to je način života. Kako našim korisnicima, tako je i meni od početka dinamična svakodnevnica predstavljala izazov. Stoga teškim trenucima i zamršenim situacijama uvijek pokušavam pristupiti sa strpljenjem, razumijevanjem i osmijehom. Svjesna da našim štićenicima nitko ne može nadomjestiti ono za čime najviše žude – roditeljsku ljubav i brigu, odlučila sam nenametljivim putem dati najviše od sebe kako bi oni osjetili da nikad nisu sami. Samim time pokušavam ih poticati da se razvijaju iz raznih aspekata, poštujući svoje mogućnosti, ali svjesni svojih talenata i potencijala. Vrlo brzo sam primijetila da djevojke iz naše zajednice imaju pjevačke talente i vrlo dobar glazbeni ukus. S obzirom da se cijeli život bavim glazbom, prvenstveno pjevanjem, odlučila sam oko sebe okupiti cure i s njima sate provoditi u pjesmi. Naša glazbena druženja urodila su plodom – djevojke su postajale samopouzdanije i razvijale svoje talente i interese. Njihova izvedba pjesme “Nudim ti se” dotaknula je srca naših korisnika, suradnika i vodstva pa su djevojke bile pozvane da nastupe na božićnom koncertu, kasnije izložbi dječjih radova i kao vrhunac – na večeri građevinara u hotelu Westin gdje su uz pratnju mene kao mentorice te svirača ponosno predstavile naš dječji dom. Vjerujem da ne postoji veća nagrada za odgajatelja nego vidjeti ponos, radost i samouvjerenost na licima djevojaka kojima je taj osjećaj toliko strano, a neizmjerno potreban. Bila mi je i ostaje privilegija biti dio njihovih životnih puteva, savjetovati ih, voditi i gledati kako rastu, cvjetaju i svijet na bolje mijenjaju – jer mene već jesu i na tome sam im beskrajno zahvalna.

Ena Katarina

"Tada sam shvatila da nismo samo korisnici u domu, nego osobe do kojih joj je stalno. Nije tip osobe koja samo dođe i odradi smjenu, ona stvarno sluša i ne osuđuje. Zbog takvog pristupa, po prvi put imam osjećaj da mogu nekome reći što stvarno mislim, a da neću biti ismijavana u nikakvom pogledu i zato joj veliko hvala."

Zovem se Dražen Kopić. Rođen sam 20. veljače 1978. godine u Bosanskom Šamcu. Osnovnu školu sam završio na Malom Lošinju, a srednju školu sam završio u Aachenu, Njemačka. Povratkom u Hrvatsku upisao sam Edukacijsko rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, smjer edukacijski rehabilitator. Diplomirao sam 2006. godine nakon čega sam se zaposlio u Odgojnom domu Bedekovčina na mjestu noćnog odgajatelja. S ponosom mogu reći da već dvadeset godina radim u istoj ustanovi koja je prošla transformaciju te se sada zove Centar za pružanje usluga u zajednici Zagorje. U tih dvadeset godina uz posao odgajatelja obavljao sam i mnoge druge poslove poput predsjednika Stručnog vijeća, zamjenika ravnateljice i člana brojnih stručnih komisija. Trenutno radim kao odgajatelj u organiziranom stanovanju u Donjoj Stubici. Grupu čine korisnice u dobi od 14 do 18 godina. U osnovnoj školi počeo sam se baviti košarkom te sam profesionalno igrao u nekoliko klubova prve i druge Hrvatske košarkaške lige. U slobodno vrijeme se i dalje aktivno bavim raznim sportovima poput košarke, tenisa i nogometa. Svoju ljubav prema sportu i vrijednosti koje sam stekao pokušavam prenijeti i na korisnice s kojima radim. Kontinuirano pratim i sudjelujem u radionicama, edukacijama i kongresima.

Dražen Kopić

"Odgajatelj Dražen je jako dobra osoba koja se brine da mi korisnice izađemo na pravi put i da same sebe nađemo u nečemu."

Zovem se Tonka Brailo. Rođena sam 5. rujna 1969. godine u Dubrovniku. Osnovnu i srednju školu završila sam u Dubrovniku. U Splitu sam na Filozofskom fakultetu stekla zvanje nastavnika razredne nastave (1991.), a kasnijim doškolovanjem na Fakultetu prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti u Mostaru stekla sam zvanje profesora razredne nastave (2009.). U zrelim godinama donijela sam svjesnu odluku i napustila dugogodišnji uspješan posao učiteljice razredne nastave kako bih krenula putem koji snažnije odgovara mom unutarnjem pozivu. Put me odveo do Centra Masline, gdje danas radim kao odgajateljica. Iako ova dva poziva imaju mnogo dodirnih točaka, u ulozi odgajateljice osjećam posebnu ispunjenost i dublji smisao. Ovaj posao mi omogućuje da djeci pružim više: više vremena, više pažnje i više bliskosti. Biti odgajateljica za mene znači biti dio njihova svakodnevnog života, njihovih malih radosti i velikih koraka. Smijati se s njima, tješiti ih, nastojati maknuti tugu iz njihova pogleda, bodriti ih i motivirati da vjeruju u sebe. Trudim se pružiti im toplinu, sigurnost, podršku i znanje. Vjerujem da se istinska vrijednost odgojnog rada mjeri upravo tragom koji ostavljamo u dječjim životima, kvalitetnim odnosom i prisutnošću, kada dijete zna da nije samo. Moja je želja jednoga dana s ponosom pratiti njihove životne uspjehe, znajući da je u toj sreći utkano i malo mene, mog truda, ljubavi i doprinosa.

Tonka Brailo

"Uvijek me zna saslušati, dati savjet i biti uz mene kad mi je teško, tješi me kad sam tužna i raduje se mojim uspjesima, nikad ne odustaje od mene, iza mene bez obzira na sve."

Zovem se Jelena Bojkić. Rođena sam 18. 10. 1983. godine u Splitu. Završila sam učiteljski studij na Filozofskom fakultetu u Splitu. Radim na mjestu odgajateljice u Centru Maestral, Podružnici Miljenko i Dobrila u Kaštel Lukšiću od 2020. godine. Moje radno iskustvo u Podružnici započelo je u poludnevnom boravku, povremeno sam radila i u organiziranom stanovanju uz sveobuhvatnu podršku, a od 2023. g. radim na smještaju. Svaki dan s djecom je nepredvidiv, donosi nove izazove, a nerijetko i „roller coaster“ emocija. Upravo u tim svakodnevnim i naizgled malim situacijama želim im dati do znanja da ih „čujem“, da sam tu za njih, da nisu sami i da ćemo zajedno savladati sve poteškoće. Bodrim ih da ne odustaju od svojih snova. Stalno ističem da život u domu ne određuje njihovu budućnost niti umanjuje njihovu vrijednost te da se trud i upornost uvijek nagradi. Posebno volim boravak s djecom izvan ustanove jer se u neformalnim i opuštenim situacijama lakše uspostavljaju bliži kontakti i gradi odnos povjerenja. Motivira me svaki njihov uspjeh i nada da će se nekad sjetiti onih mojih malih „zrnaca mudrosti“ te da će im značiti, možda baš u trenutku kad budu donosili važne životne odluke.

Vedrana Palić

Jelena Bojkić

Zovem se Vedrana Palić. Rođena sam u Vukovaru, 10.11.1986. Majka mi je poginuli hrvatski branitelj, a otac je također bio hrvatski branitelj koji je od ratnih posljedica iznenada preminuo kada sam imala 24 godine. Ponosno sam njihovo dijete. Završila sam Ekonomski fakultet u Zagrebu. 2018. sam se preselila nakon 13 godina života u Zagrebu u Križevce u kojima sam živjela kao prognanik iz Vukovara od 1992. do odlaska na studij. Tijekom studija volontirala sam jedno vrijeme u Gornjoj bistri u specijalnoj bolnici za kronične bolesti dječje dobi, a jedno ljeto i kao volonter u Africi, u Keniji, u sirotištu sa djecom. Tražeći i ne nalazeći posao u struci javljam se po obavijesti jedne poznanice za rad u dječjem domu 2021. godine i počinjem raditi prvo kao suradnik u odgoju, a kasnije kao odgajatelj nakon položenih pedagoško psiholoških predmeta na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Sada radim 5 godina u dječjem domu i mogu reći da je to najljepši i najteži posao koji sam radila. Rekla bih to je više od posla, biti odgajatelj to je poziv. Svaki dan na poslu je drugačiji i nosi nove izazove. Volim taj posao i djecu i oni mi još mnogo više to uzvraćaju. Iskustvo koje sam sama prošla i u kojem mogu razumjeti djecu je taj što znam kako je biti bez roditelja jer sam i sama to iskusila. U međuvremenu postala sam udomitelj i imam udomljene 2 djevojke, a također s nama živi i jedna djevojka od 20 godina kao član kućanstva. Suprug je volonter u dječjem domu (a također i sam ima iskustvo života u dječjem domu) i puno se zalagao za dom i doveo puno dobrih ljudi koji su pomogli da se dom obnovi i da raste u svakom smislu. Također je pokrenuo akciju obnove cijelog doma kako bi boravak djeci učinio ljepšim i ugodnijim. Mogu reći da je on moja velika podrška. Želja nam je i posvojiti djecu te smo u postupku posvajanja.

"Pomaže mi kad mi je teško. Draga je osoba. Pozitivno utječe na nas."

Daniela Ančić Žunić rođena je 28. 10. 1973. godine u Daruvaru. Studij socijalnog rada završila je 2003. godine a u Dječjem domu Lipik se zaposlila početkom 2008. godine na radnom mjestu odgajatelja. U radu s djecom je veseli dječji osmijeh, zagrljaj, njihova iskrenost i toplina. Ohrabruje ju povjerenje koje joj djeca pokazuju dok ih uči samostalnosti, dok jača njihovo samopoštovanje i razvija njihovo samopouzdanje. Veseli ju njihov ponos u tom zajedničkom rastu i razvoju, sreća u njihovim očima kada im ukaže na njihove vrijednosti i bogatstvo koje nose u sebi. Raduje ju što sudjeluje u izgradnji njihovih životnih vrijednosti, snage, vrlina, upornosti, marljivosti, strpljenja, hrabrosti i optimizma, te je najsretnija kada im uspije pomoći izgraditi povjerenje i ljubav prema samima sebi. Najdraži joj je biser njihov čvrsti zagrljaj koji nosi u sebi snagu sigurnosti, topline i povjerenja. Važno joj je biti prisutna kad im zatreba, pružiti im vidljivost za kojom čeznu, razumjeti ih i prihvatiti takvima kakvi jesu. Upornošću, strpljenjem, toplinom, humorom, šalom i igrom ulazi u njihov svijet i onda kada se čini da je put do njihova srca neprohodan. Za nju je rad s djecom "čarobni kovčeg pun biserja".

Daniela Ančić Žunić

"Njezine riječi, savjeti i djela ostavili su dubok trag u mom životu i pomogli mi da rastem kao osoba."

Irena Pendl rođena je 17. 3. 1985. godine u Kutini. Po struci je diplomirana učiteljica razredne nastave i hrvatskog jezika. S radom u tadašnjem Dječjem domu Lipik, a današnjem Centru za pružanje usluga, počela je raditi početkom 2011. Ističe da izuzetno voli svoj posao, i da bez obzira na teške trenutke, dane, situacije, sa sigurnošću može reći da je biti odgajatelj nešto u čemu se u potpunosti pronašla. Ističe kako je u početku zapravo bila nespremna na svakodnevne izazove ovog posla/ poziva, i da danas, deset godina kasnije još uvijek nema odgovor na razne svakodnevne situacije, ali da uči (od djece) i prenosi naučeno.

Irena Pendl

"Hvala joj što je prepoznavala sve moje teškoće, što me slušala bez ikakvog osuđivanja i što mi je pomogla da kroz suze, smijeh i zabavu, pronađem snagu u sebi. Zahvaljujući njoj, naučila sam vjerovati u sebe i nositi se s izazovima za koje sam mislila da su nerješivi."

Katarina Bogović rođena je 30. 6.1994. Po struci sam socijalna radnica i već punih pet godina radi Centru za pružanje usluga u zajednici Lipik. Njeni počeci rada obilježeni su koronom i svim mjerama koje su se u ustanovi provodile. Iskustvo je bilo vrlo intenzivno, ali i bogato. Ističe kako je rad odgajteljice iznimno zahtjevan posao, s puno izazova, gotovo svakodnevnih promjena i da ga nema smisla raditi bez unutarnje motivacije jer biti matični odgajatelj je posao 24/7, priznali mi to ili ne. Posebno je raduje učenje od djece i s djecom, razmjena iskustava i vještina. Voli ovaj posao jer svaki dan donosi nešto novo.

Katarina Bogović

"Vi ste predivna osoba koja voli svima pomoći i uz svakoga će biti.

Svakome ćete uljepšati dan i svakoga ćete nasmijat kad neko bude tužan."

LjiljanaBlitvić

Nikolina Trupina rođena je 5. 10. 1983. godine u Koprivnici. S nepunih godinu dana, doselila se na prekrasan otok Lošinj na kojem živi i radi i dan danas. Završila je Učiteljski fakultet u Rijeci. Odgajateljica je u Odgojnom domu Mali Lošinj i radi u II. odgojnoj kući s muškom populacijom u dobi od 17 do 20 godina. U poslu nastoji pomoći mladim ljudima, biti pozitivan vjetar u leđa, „štaka“ koja im pripomaže da sami stanu na svoje noge. Ističe kako se trudi i razbijati predrasude koje drugi ljudi imaju o njima. Navodi kako svaki dan donese nove avanture, izazove, teškoće i borbe. S njima i za njih. Zajednički rad i suradnju, zajedničke suze i smijeh. Zajednička učenja kako biti čovjek i zajednička odrastanja. ističe kako je mnogima neshvatljivo, možda čak i osuđujuće to što je njen posao njen život, ali nju nije briga jer to je ona. I njen posao je njen drugi dom.

Nikolina Trupina

"Pomogla mi je puno i to je odgajatelj kakav meni treba, ona je odgajateljica koja ostavlja trag u meni. Pamtit ću njezine riječi i djela, naučila me puno toga."

Zrinka Šarić rođena je 7. kolovoza 1971. godine u Berlinu, a sredinom 90-ih preselila se u Zagreb, gdje i danas živi. Od 2011. godine radi kao odgajateljica u dječjem domu Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. U svom radu nastoji biti pravedna i jednaka prema svima te djeci pružiti sigurnost, podršku i ljubav. Vjeruje kako svako dijete zaslužuje sretne uspomene i priliku za bolju budućnost, bez obzira na okolnosti iz kojih dolazi. Zato se vodi motom: "Djeci nećete ukrasti djetinjstvo!" – jer ono pripada njima, i njena je misija omogućiti im da ga prožive dostojanstveno i s osmijehom. Smatra da ovaj posao nije samo posao, već životni poziv. Najsretnija je kada vidi sreću i uspjeh djece s kojom radi, kada postanu samostalni i ostvare svoje ciljeve. Posebno je raduje kada joj se jave bivši korisnici, bilo kroz običan pozdrav, bilo kroz pozivnicu za vjenčanje ili krštenje – tada zna da je ostavila trag.

Zrinka Šarić

"Naša teta Zrinka često pleše, zeza se, igra se, radi pilinge i mnogo toga još. Uvijek je raspoložena za sve, nikad ne odbija puzlati puzle s nama. Teta Zrinka pokušava svaku želju koju poželimo ispuniti.

"Teta Ljiljana je tu kad treba pomoć, u domu je svijetlo i danju i noću. Brine o nama, sluša i zna. Kad nam je teško ne okreće se već toplom riječju probleme riješi sve."

Dobitnica Priznanja "Zvone" 2025.

Priznanje odgajateljima u sustavu alternativne skrbi za djecu u znak zahvalnosti, prepoznavanja i vrednovanja njihovog osobitog doprinosa životima djece i mladih s iskustvom života u alternativnoj skrbi dodjeljuje se sukladno Pravilniku o dodjeli priznanja odgajateljima u sustavu alternativne skrbi za djecu i mlade „Zvone“. Temeljem poslanih prijava, razmatranjem istih te kasnijim intervjuima predlagatelja i predloženih, „Odbor mladih“ odnosno djeca i mladi s iskustvom odrastanja u alternativnoj skrbi donijeli su odluku o osobi koja dobiva Priznanje “Zvone”.

Priznanje Zvone za 2025. godinu dobiva odgajateljica KATARINA NIČETIĆ IZ DUBROVNIKA.

"Djeca i mladi su istaknuli kako vole njenu otkačenu, ludu, zanimljivu i zabavnu stranu koja je čini još posebnijom. Budi ih pjesmom, organizira proslave odlaska, daje individualizirane poklone i zna ih smiriti kada ih emocije preplave. Katarina ih često vodi na različita događanja i izlete koji su nekada i izvan njenog radnog vremena. A ta njena iskrena povezanost s djecom koja prevazilazi okvire radnog mjesta vidi se i u činjenici da Katarina ostaje u kontaktu s djecom i mladima i nakon što su izašli iz doma ili nakon što su posvojeni. Na taj način ih nastavlja podržavati i tijekom kasnijeg života.

Katarina je doživjela i teške i povređujuće trenutke u radu s djecom i mladima no i o tim situacijama govori s puno razumijevanja i empatije. Uviđa ograničenja sustava i mijenja uobičajene prakse koliko god i kada god može. Odbor mladih je posebno bio taknut njenom sposobnosti da bude sve što djeca trebaju: podrška, uzor, prijatelj, rame za plakanje i netko s kim se mogu od srca nasmijati. Zahvalni smo što odgajatelji poput Katarine postoje i što svojim prisustvom pokazuju koliko dobrota i briga mogu promijeniti svijet jednog djeteta. Hvala Vam na svakom zagrljaju, lijepoj riječi i brizi koju nesebično dajete svakome od njih. Vi ste svakodnevna inspiracija i dokaz da ljubav mijenja sve i s ponosom Vam dodjeljujemo priznanje Zvone."

Izvadak iz odluke Odbora mladih

Obrazloženje odluke Odbora korisnika preuzmite ovdje.

Nominirani odgajatelji_ice 2025.

Željko Crljen rođen je 25.9. 1981. u Osijeku. Profesor je fizike i politehnike a njegov put u radu s djecom i mladima bez odgovarajuće roditeljske skrbi je počeo 1. 7. 2007. u SOS Zajednici mladih Osijek na radnom mjestu odgajatelja. Taj put nije završio pošto još uvijek radi u istoj organizaciji, ali od 2012. godine imenovan je za voditelja dvije SOS Zajednice mladih u Osijeku, gdje i trenutačno radi. Ističe kako na početku puta nije mogao ni zamisliti koliko će ga ovaj posao oblikovati kao osobu i potaknuti ga osobni rast i razvoj. Kroz dugogodišnji rad s mladima posvećen je stvaranju sigurnog okruženja u kojemu mladi mogu razvijati svoje potencijale i graditi čvrste temelje za svoj samostalni život. S ponosom ističe kako ostaje u kontaktu s mnogo mladima osobama i nakon njihova odlaska iz zajednice. Tako svjedoči njihovim uspjesima i to mu je najveća motivacija za nastavak rada s mladim.

Željko Crljen

Svakoga dana koračam ponosno, sigurno i samouvjereno jer znam da imam nekoga tko mi stvarno želi pomoći, nekoga tko razumije mene i moje potrebe. Nije odgajatelj, nego voditelj Zajednica mladih ali daje sve od sebe kako bi nam ispunio sve i vratio taj neki duh obitelji, zajedništva i prihvaćanja.

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Zrinka Šarić rođena je 7. kolovoza 1971. godine u Berlinu, a sredinom 90-ih preselila se u Zagreb, gdje i danas živi. Od 2011. godine radi kao odgajateljica u dječjem domu Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. U svom radu nastoji biti pravedna i jednaka prema svima te djeci pružiti sigurnost, podršku i ljubav. Vjeruje kako svako dijete zaslužuje sretne uspomene i priliku za bolju budućnost, bez obzira na okolnosti iz kojih dolazi. Zato se vodi motom: "Djeci nećete ukrasti djetinjstvo!" – jer ono pripada njima, i njena je misija omogućiti im da ga prožive dostojanstveno i s osmijehom. Smatra da ovaj posao nije samo posao, već životni poziv. Najsretnija je kada vidi sreću i uspjeh djece s kojom radi, kada postanu samostalni i ostvare svoje ciljeve. Posebno je raduje kada joj se jave bivši korisnici, bilo kroz običan pozdrav, bilo kroz pozivnicu za vjenčanje ili krštenje – tada zna da je ostavila trag.

Zrinka Šarić

Zbog toga smo mi danas tu gdje jesmo. Samostalni, odrasli ljudi. Oženjeni i udati. Radišni i društveni. Imamo svoju djecu jos uvijek se sjetimo nase velike tete Zrinke. Ona nam je za život dala taj dio koji smo mi trebali, koji je nama nedostajao. A koji sad gradimo! A zato od nas jedno veliko HVALA.

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Valentina Rački rođena je 20. veljače 1986. godine u Karlovcu. Još od osnovne škole znala je da želi raditi s djecom te ju je put odveo u učiteljske vode. Diplomirala je na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu 2009. godine i stekla zvanje učiteljice razredne nastave s pojačanim predmetom engleski jezik. Radila je u nekoliko osnovnih škola u Karlovačkoj i Zagrebačkoj županiji po kraćim i duljim zamjenama u nastavi. Nikad nije zažalila što je odabrala tu učiteljsku profesiju iako se teško dolazilo do posla jer ju je upravo taj posao hranio iznutra i učinio je osobom kakva je danas. Željela se dalje izgrađivati i dopustiti djeci da je uče, ali ovog puta u sustavu socijalne skrbi. Od 2023. godine radi kao odgajateljica u Centru za pružanje usluga u zajednici Vladimir Nazor, Karlovac u muškoj grupi. I u tome uživa svake minute. Vjeruje da se pojedinac jedino može ostvariti ako se istinski unese u svoj rad i ako pruži dio sebe upravo onima koji to najviše trebaju. Iako se svakodnevno susreće s izazovima, usponima i padovima, ispunjava ju pomisao da je nekome uljepšala dan i pomogla riješiti problem.

Samanta Bubić

Osim toga, želim istaknuti jedan od najtežih trenutaka u mom životu, vrijeme kada sam trebao prijeći u stambenu zajednicu. Bio sam duboko potresen i osjećao se izgubljeno, ali Valentina je bila jedina koja se svim srcem borila za moje interese. Nije se umorila tražeći najbolje moguće rješenje za mene, iako je to zahtijevalo dodatno vrijeme, trud i zalaganje. Njena odlučnost i spremnost da se zauzme za mene pokazali su koliko joj je stalo i koliko vjeruje u mene, čak i u trenucima kada ja sam nisam imao dovoljno snage za to.

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Suzana Svrtan rođena je 19.11.1970. g. u Splitu gdje je završila Filozofski fakultet i pritom stekla zvanje Nastavnika razredne nastave. S bivšim korisnicima Doma je kao dijete išla u dječji vrtić, osnovnu školu, stanovala zgradu, a dolazili su i k njoj kući. Tijekom srednje škole u domu je odradila i svoju praksu. U Maestralu je i stažirala, a onda se i u njemu zaposlila te sada ima već 32 godine rada na svim odgojnim odjelima. Pri svakom dolasku na posao nastoji svoje osobne i privatne probleme ostaviti vani, a korisnicima biti od što veće podrške, steći njihovo povjerenje, pomoći im, razumjeti ih i biti iskren prijatelj. Sretna je kad im i u najtežim trenucima može izmamiti osmijeh na lice i naučiti ih da pozitivan stav, dobra namjera, upornost i ljubav gotovo uvijek na kraju pobjeđuju. Zauvijek joj je ostala u sjećanje urezana rečenica jednog od korisnika koji bi uvijek pri rastanku odlazio od nje s riječima „Čuvaj mi se“, a danas nakon X godina poslije njegove smrti, jedina svraća na njegov grob i održava ga koliko može. Od samog početka ovaj posao doživljava kao životni poziv, a ne kao posao jer ga, zbog njegove težine i zahtjevnosti ne može raditi svatko ni bilo tko. Bila je najsretnija na svijetu kada je shvatila da će moći biti dio dječjih života i pomoći im da izrastu u prave ljude. Ovaj posao neizmjerno voli i sada nakon toliko godina radnog staža može ponovo sa sigurnošću reći i potvrditi da bi ga opet iznova radila kad bi se još 100 puta rodila i ponovno birala svoj životni put.

Valentina Rački

Moja teta Suzana je najbolja odgajateljica. Kupuje mi poklone za rođendane i naručuje tortu. Predloži me za svako putovanje. S njom sam bila prvi put na jahti i bilo mi je savršeno. Vodi me često u kino. Ako radi navečer prije spavanja me ušuška i masira.

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Suzana Svrtan

Samanta Bubić rođena je 17. 10. 1996. u Puli. U Rijeci je završila Filozofski fakultet i postala magistra psihologije. Radi u Centru za pružanje usluga u zajednici Ruža. U Ruži je imala priliku odraditi vježbenički staž, nakon čega je ostala raditi kao odgajateljica. Kao odgajateljica, cilj joj je osigurati dobrobit djece. Trudi se osigurati sigurno i poticajno okruženje te svojim primjerom usmjeravati djecu, što zahtjeva puno strpljenja i empatije. Takav posao nikada joj nije dosadan te joj pruža zadovoljstvo kada kod djece vidi napredak koji im može pomoći da jednog dana budu sretni i uspješni odrasli ljudi.

Samanta je jako dobra odgajateljica, uvijek je tu za nas, uvijek nas sluša. Jako je strpljiva, voli se s nama družiti, svi ju poštuju. Uvijek daje najbolje savjete, kad god mi je teško, znam da s njom mogu pričati. Mlada je pa razumije nas mlade i naše probleme.

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Robert Mehun rođen je u Koprivnici 14. 4.1995. godine, završio je Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu kao magistar edukacije hrvatskog jezika i književnosti, a od početka 2024. godine radi kao odgajatelj u Caritasovoj kući za smještaj djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi "Kuća svetog Franje" u Vugrovcu. Iako je tek započeo raditi s djecom u alternativnom obliku skrbi, trudi se svakoga od njih upoznati, vidjeti i čuti u onome što jesu, biti s njima u svemu što im čini dan. Koliko god daje djeci, siguran je da od njih prima više od toga što je dao.

Robert Mehun

Uvijek kad sam tužan ili kad mi treba pomoć, on mi pomaže i znam da mogu računati na njega. On uvijek i sam zna prepoznati kad mi u nečemu treba njegova pomoć. Uvijek kad može, povede me sa sobom.

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Nikolina Jurki rođena je 24. lipnja 1990. u Zaboku. Studij socijalne pedagogije na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu završila je 2015., a od iste godine zaposlena je u Centru za pružanje usluga u zajednici Zagorje na radnom mjestu odgajatelja. Posao odgajatelja prihvatila je potpuno nespremna na izazove koji je očekuju. Ističe kako je zajedno sa svojim korisnicima učila, puno puta pogriješila ali u konačnici stekla potrebno iskustvo i vještine. Rad s djecom i mladima je oplemenjuje te je usrećuje biti dio nečije priče o uspjehu unatoč svim izazovima na tom putu.

Nikolina Jurki

Ovom nominacijom želim učiteljici Nini zahvaliti što je bila tu za mene i sve nas i što nas je učila o važnosti prijateljstva, obitelji, međusobne pomoći... Uvijek nam je pružala ljubav i pažnju, a njena briga i strpljenje činili su naš boravak ljepšim mjestom. Uvijek nas je motivirala da se više trudimo.

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Nikolina Đurić rođena je 14. siječnja 1994. godine. Od 2020. godine radi kao odgajateljica u Caritasovoj Kući sv. Franje u Vugrovcu, domu za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Studij socijalnog rada na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završila je 2019. godine, a trenutačno je na četvrtoj godini edukacije iz dječje i adolescentne integrativne psihoterapije. Rad s djecom je njena strast od malih nogu, a od početka studija znala je da želi posvetiti svoj rad djeci koja odrastaju u alternativnim oblicima skrbi. Njena misija je svakom djetetu pristupiti s pažnjom i poštovanjem, razumijevajući njegove jedinstvene potrebe i izazove. Nastoji im biti podrška u procesu izgradnje samopouzdanja, sigurnosti i osjećaja vrijednosti, jer vjeruje da je svaki trenutak važan u njihovom odrastanju. Ističe kako je posao odgajatelja vrlo zahtjevan i kako svaki uspješan korak djeteta, svaki osmijeh, svaki napredak koji postignu, njoj daje smisao i motivaciju za dalje. Njen cilj nije samo pružiti im osnovnu skrb, već ih osnažiti kako bi postali samostalne i sigurne osobe, sposobne suočiti se sa životnim izazovima. Napominje kako joj ova nominacija puno znači jer dolazi upravo od djece i mladih s kojima radi a njihovo povjerenje i zahvalnost najveće su priznanje koje može dobiti i potvrda da je njen rad ostavio trag.

Nikolina Đurić

Kada mi škola nije bila najbolja, došla je, podržavala me, vjerovala je u mene, podupirala me u svemu što sam htjela. Bila je i ostat će mi najbolja potpora zauvijek. Kada sam bila duboko u svome srcu ranjena, a imala sam osmijeh na licu, ona je znala da nešto nije u redu. Kada sam odrastala i odrastala, udaljavala sam se i čuvala sam sve u sebi, ali kada god bi ona bila ovdje, uvijek bih imala osmijeh. Kada sam saznala stvari o mom ocu, uvijek je bila tu, ostajala i poslije posla, uvijek bi me slušala od riječi do riječi.

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Natalija Borčicki rođena je 29.05.1988.g. u Kutini. Studij socijalnog rada završila je u Zagrebu, nakon čega se zaposlila u Ustanovi koja skrbi o starim i nemoćnim osobama. Želja za promjenom i „aktivnijim“ poslom dovela ju je u Centar za pružanje usluga u zajednici Lipik gdje je zaposlena više od četiri godine na radnom mjestu odgajateljice. Ima iskustvo rada na smještaju kao i organiziranom stanovanju uz sveobuhvatnu podršku. U poslu odgajatelja isprepliće svakodnevno uvažavanje dječjih potreba kroz individualni pristup sa puno komunikacije i kompromisa. Ističe kako je to posao koji joj daje priliku za osobni rast i pomicanje vlastitih granica ali i mogućnost da djeci pruži bar minimum zaštite i podrške koju zaslužuju.

Natalija Borčicki

Svaki put kada sam ljuta, ona mi ponudi razgovor. Djeca u domu su nekad ljuta zbog pravila. Ona razumije djecu. Posebna je, jer daje djeci puno prilika, a kad završimo u domu, to je ono što nam najviše treba.

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Kristina Pelaić rođena je 15.5.1991. u Splitu. Završila je Filozofski fakultet i stekla zvanje magistre hrvatskog jezika i književnosti te pedagogije 2015.g. Radi u Centru za pružanje usluga u zajednici Maestral od 2018.g. U tom periodu radila je na poludnevnom boravku, stacionaru te u organiziranom stanovanju uz sveobuhvatnu podršku. U svom radu trudi se stvoriti ugodno i sigurno ozračje što smatra temeljem za razvoj kvalitetnih odnosa s djecom, povjerenja i međusobnog razumijevanja. Veseli je pratiti djecu u njihovom odrastanju, biti dio njihovih života i poticati ih te ih usmjeravati na pravi put. Voli svoj posao jer je dinamičan, svaki dan donosi nove izazove, avanture, ali i poteškoće. Nasmijana lica djece, zagrljaji koje pružaju svaki dan te želja djece za razgovorom i povjeravanjem o njima bitnim temama, nagrada su joj i pokazatelj da dobro radi svoj posao i da s djecom ima ostvaren kvalitetan odnos temeljen na povjerenju, ljubavi i poštovanju. Rad s djecom ne smatra poslom, već pozivom, a ova nominacija joj je dovoljna nagrada i vjetar u leđa za daljnji rad. To je znak da su djeca prepoznala njenu ljubav i brigu za njih i da je ostvaren kvalitetan i prisan odnos, a to je jako veseli.

Kristina Pelaić

Zajedno smo se smijale u boravku kad smo se prošlog četvrtka moje prijateljice i ja igrale modne piste. Sjećam se prvog dana kad sam došla u dom ona je razgovarala sam mnom o tome kako sam se osjećala. Nije me bilo sram pričati sa tetom Kikom.

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Katarina Ničetić rođena je 2. 9.1991. u Dubrovniku. Magistar socijalnog rada postala je 2016. godine a od 3. 7. 2021. godine zaposlena je u Centru za pružanje usluga u zajednici Maslina na mjestu odgajatelja. Kao posebno važnu nit vodilju u svom radu ističe citat Malog princa “Djeca trebaju biti vrlo strpljiva s odraslima.” Poetski izjavljuje “U moje srce sva dječja srca stanu. Luka sam svakom njihovom nemirnom moru, s obraza im suze brišem. Koračam pokraj njih i kad napuste Centar Maslinu jer su zauvijek dio mene.” Ističe kako djeca znaju da je tu za njih: kad im treba podrška, zagrljaj, topla riječ i da je dio njihove igre i svijeta. Ističe kako djecu treba znati slušati i kao ih treba čuti. Sebe vidi čvrstom sam karikom lanca dobrote te je to čini najsretnijom osobom na svijetu.

Katarina Ničetić

Najposebnija stvar kod nje bila je njena sposobnost da nas nauči važnosti prijateljstva i međusobnog poštovanja. Stvarala je atmosferu u kojoj smo svi voljeli dolaziti i gdje smo se osjećali kao jedna velika, sretna porodica. Zahvaljujući odgajateljici kata, osjećam se samopouzdanije i spremnije za buduće izazove. Ona nije bila samo moj odgajateljica, nego osoba kojoj ću uvijek biti zahvalan za sve što mi je pružila.

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Katarina Bogović rođena je 30. 6.1994. Po struci sam socijalna radnica i već punih pet godina radi Centru za pružanje usluga u zajednici Lipik. Njeni počeci rada obilježeni su koronom i svim mjerama koje su se u ustanovi provodile. Iskustvo je bilo vrlo intenzivno, ali i bogato. Ističe kako je rad odgajteljice iznimno zahtjevan posao, s puno izazova, gotovo svakodnevnih promjena i da ga nema smisla raditi bez unutarnje motivacije jer biti matični odgajatelj je posao 24/7, priznali mi to ili ne. Posebno je raduje učenje od djece i s djecom, razmjena iskustava i vještina. Voli ovaj posao jer svaki dan donosi nešto novo.

Katarina Bogović

Od nje sam naučio praviti kiflice i pravit ću ih po tom receptu cijeli život. Sve savjete što mi je davala pamtit ću cijeli život. Izgubio sam svoju mamu, a ona mi je kao druga mama i poštivat ću je kao mamu. Zahvaljujem svima koji su mi pomagali dok sam u domu i onima koji su me doveli tu da ostvarim svoj cilj u životu.

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Ivona Marunica rođena je 1.11.1985. g. u Splitu a po zanimanju je profesor kineziologije. U sustavu socijalne skrbi radi od 2011. g., kada se zaposlila u tadašnjem Domu za odgoj, a sada Centru za pružanje usluga u zajednici Split. Tijekom godina radila je na nekoliko odjela, a to su muški i ženski smještaj (stacionar), organizirano stanovanje uz sveobuhvatnu podršku te poludnevni boravak pri osnovnoj školi, gdje i sada radi. Ističe kako je rad u sustavu socijalne skrbi vrlo izazovan, ali da u svaki novi dan kreće s novom pozitivnom energijom i spremnošću da nekom pomogne. U svom radu uvijek se trudi biti dosljedna i predana. Pokušava korisnike i učenike naučiti važnim životnim vrijednostima, usaditi im osjećaj odgovornosti, ustrajnosti, kritičkom razmišljanju te spremnosti na promjene. Svaki pozitivni pomak ju neizmjerno veseli te je čini sretnom i ispunjenom. Uspjeh i napredak djece daje joj motivaciju za daljnji rad.

Ivona Marunica

Dala mi je nadimak,, osmijeh'' i uvijek se trudila da osjetimo toplinu i da nismo samo njen posao, uvijek je bila brižna i pokušavala da nas potakne da budemo bolji, da shvatimo da nismo manje vrijedni od drugih i da mozemo postici puno ako vjerujemo u sebe.

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Ivona Krizmanić rođena je 1995. godine u Sisku, a odrasla je u Glini gdje je završila osnovnu i srednju školu. Potom se zaputila u Zagreb gdje je završila studij socijalne pedagogije na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu. Ubrzo se zaposlila u Kući sv. Franje u Vugrovcu. Još tijekom studiranja htjela je bar jednom u životu raditi u dječjem domu, a ta želja joj se ostvarila odmah na početku karijere te je ispunila i nadmašila sva njena očekivanja. Ističe kako je svaki dan kada dolazi na posao djeca dočekaju s bezbroj zagrljaja, novosti što se događalo, izvještaja iz škole..., te da s posla odlazi s crtežima i radovima koje su joj taj dan izradili. Smatra kako je rad u dječjem domu dinamičan, zanimljiv s puno veselih i lijepih, ali ponešto i onih tužnih i teških trenutaka. U radu s djecom vodi se načelima koja joj je prenijela mentorica s prakse, a to je da treba stalno raditi na stvaranju odnosa s djecom i d aje važno nikada ne odustati od djeteta.

Ivona Krizmanić

Ona mene štiti kad me netko želi tući, iako se ja mogu i sama obraniti. Ako padnem i ozlijedim se, ona mi pomogne da se ustanem i riješi svaki problem koji mi se dogodi. Jako je ljubazna i odgovorna. Nikada nije bila zločesta prema meni niti prema bilo kojem drugom djetetu. Volim tetu Ivonu.

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Ivan Šturlić rođen je 5.12.1990. u Zagrebu. Živim i djeluje u Čučerju, prigorskom mjestu podno Medvednice, u neposrednij blizini radnog mjesta Vugrovca u kojem radi od 2019. Osnovnu školu završio je u Čučerju 2005, Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju 2009. potom Katolicki bogoslovni fakultet u Zagrebu 2014. Suprug je i otac, te se osim rada u Caritasu kao odgajatelj, aktivno bavi glazbom i glumom. Glazbom nastoji prenijeti djeci emociju, iskustvo te ih potaknuti na pozitivan stav prema životu i razvijanju talenata. Ističe kako upravo glazba, stopljena sa trenutnim poslom, daje puninu njegovom profesionalnom i osobnom razvoju.

Ivan Šturlić

Striček Ivan je najbolji odgajatelj jer zna svirati gitaru i bubnjeve. On je zabavan i dobar.

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Iva Ajhner rođena je 15. 11. 1999. Učiteljica je razredne nastave i trenutačno radi kao odgajateljica u dječjem domu u Lipiku. Rad u domu je njeno prvo radno iskustvo koje joj je otvorilo vrata prema drugačijem pogledu na život. Ističe kako svaki dan donosi novu priču, novi izazov koji joj daje priliku za rast i učenje ali i mnoštvo trenutaka u kojima kroz ljubav, podršku i razumijevanje oblikuje budućnost djece. Rad s djecom donosi joj radost, a njena upornost joj pomaže da prevlada sve izazove na tom putu. Odlučnost i vjera u sebe su joj ključne vrijednosti koje ju motiviraju za ostvarivanje ciljeva i suočavanje s problemima. Uvijek nastoji stvoriti pozitivno okruženje za djecu kako bi se osjećala sigurno i sretno. Spremna je raditi na sebi i svojem radu s djecom. Smatra se jednostavnom i organiziranom osobom koja se lako uklapa na danu situaciju te da je odgovorna u izvršavanju radnih zadataka. Voli biti dio tima te uvijek pokušava dati svoj maksimum. U svojem dosadašnjem odgajateljskom iskustvu naučila je kako svaka nova spoznaja otvara nova iskustva i pritom joj pomaže rasti i biti bolja verzija sebe.

Iva Ajhner

S odgajateljicom Ivom sam prošla puno dobrih, smiješnih, ali i loših i tužnih događaja i tema. Odgajateljica Iva moja je matična odgajateljica i sretna sam zbog tog. Odgajateljica Iva je posebna zbog toga što ima puno dobre energije u sebi i dijeli je sa svakim čovjekom. Ona je lijepa, draga i ljubazna….Nekada smo se znale i posvađati, ali to je prošlo brzo, jer je ona svojim razumijevanjem pokazala da joj je stalo do mene.

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Irena Rimac rođena je 23. 4. 1987. godine u Banja Luci. Nakon završenog Katehetskog Instituta u Zagrebu radila je u osnovnoj školi kao nastavnica vjeronauka. Kako ju je srce vuklo u dublji odnos s djecom 2013 je prihvatila priliku biti dijelom odgojnog tima u Kući za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi Emaus Caritasa zagrebačke nadbiskupije. Nakon isteka porodiljnog 2024., vraća se na radno mjesto odgajatelja u Kuću sv. Franje u Vugrovcu. Radeći s djecom u alternativnoj skrbi došla je do zaključka kako je odgoj kao nudle:) Ako ih dovoljno zaliješ i dodaš malo začina bujat će do svog punog potencijala. Ističe kako su odgajatelji tu kako bi djeca spoznala da postoje ljudi kojima je stalo da ostvare smisao svoga života.

Irena Rimac

Zato što me je zaštitila, uvijek mi nešto da od školskog pribora, i daje nam da njoj pomažemo kad nešto treba slagati.

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Gordana Marčetić rođena je 11. 6. 1990. u Pakracu. Diplomirala je knjižničarstvo na Sveučilištu u Zadru te je produžila svoj boravak na obali sve do 2018. godine kada je odlučila kako je kod kuće ipak najljepše te se vratila u rodni kraj. Od 2021. godine je zaposlena u Centru za pružanje usluga u zajednici Lipik gdje je s radom započela u skupini mlađih korisnika koji su u to vrijeme bili u karanteni. Kroz vrijeme je imala priliku raditi i u ostalim odgojnim skupinama na različitim pozicijama, steći vrijedno znanje i iskustvo od svojih kolegica i doživjeti divne i emotivne trenutke s djecom. Nikada nije mislila da će se baviti poslom koji ima ikakvog doticaja s djecom, a kamoli da će upravo u odgajateljskom radu pronaći svoj pravi poziv. Ističe da se ovaj posao ne može obavljati bez unutarnje motivacije, osjećaja ispunjenja nakon dana obilježenog i smijehom i suzama te zadovoljstvom da si bio tu za nekoga tko trenutačno treba tvoju pomoć. Smatra se istinskom sretnicom jer radi posao koji voli.

Gordana Marčetić

Po mom mišljenju je odg. Gordana najbolja, zato što smiruje djecu. Kaže nam: "Bit će sve u redu, ići ćeš kući vidjeti svoje roditelje". Ona je društvena zato što se svaki dan druži s nama. Ja nisam u njenoj grupi, ali svaki dan idem kod nje na druženje.

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Daniela Ančić Žunić rođena je 28. 10. 1973. godine u Daruvaru. Studij socijalnog rada završila je 2003. godine a u Dječjem domu Lipik se zaposlila početkom 2008. godine na radnom mjestu odgajatelja. U radu s djecom je veseli dječji osmijeh, zagrljaj, njihova iskrenost i toplina. Ohrabruje ju povjerenje koje joj djeca pokazuju dok ih uči samostalnosti, dok jača njihovo samopoštovanje i razvija njihovo samopouzdanje. Veseli ju njihov ponos u tom zajedničkom rastu i razvoju, sreća u njihovim očima kada im ukaže na njihove vrijednosti i bogatstvo koje nose u sebi. Raduje ju što sudjeluje u izgradnji njihovih životnih vrijednosti, snage, vrlina, upornosti, marljivosti, strpljenja, hrabrosti i optimizma, te je najsretnija kada im uspije pomoći izgraditi povjerenje i ljubav prema samima sebi. Najdraži joj je biser njihov čvrsti zagrljaj koji nosi u sebi snagu sigurnosti, topline i povjerenja. Važno joj je biti prisutna kad im zatreba, pružiti im vidljivost za kojom čeznu, razumjeti ih i prihvatiti takvima kakvi jesu. Upornošću, strpljenjem, toplinom, humorom, šalom i igrom ulazi u njihov svijet i onda kada se čini da je put do njihova srca neprohodan. Za nju je rad s djecom "čarobni kovčeg pun biserja".

Daniela Ančić Žunić

Kroz razgovore s njom, s bezbrojnim toplim riječima ohrabrenja i neumornim trudom da razumije našu stvarnost, ona je uspjela učiniti da se svatko od nas osjeća viđenim, prihvaćenim i važnim. Ono što odgajateljicu Danielu čini posebnom jest način na koji pristupa svakom djetetu ili mladoj osobi, kao individui s vlastitim potrebama, željama i snovima. Sjećam se kako bi se trudila da uvijek pronađe vrijeme za sve nas, bilo da se radi o običnom razgovoru, pružanju podrške u školi, ili čak samo osmjehu koji je mogao uljepšati cijeli dan. Njena vrata su uvijek bila otvorena, a njen glas i riječi poput melema za dušu u trenucima kada bi se činilo da je sve teško.

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Antonija Šimić rođena je 2. 5. 1991. godine u Mostaru. Magistrirala je socijalni rad u Mostaru. Po završetku fakultetskog obrazovanja, dolazi živjeti u Zagreb gdje počinje njeno stručno osposobljavanje u Caritasovoj kući Sv. Franje u Vugrovcu. Nakon stručnog osposobljavanja, Caritas zagrebačke nadbiskupije ponudio joj je stalni posao koji je s ogromnim zadovoljstvom i prihvatila. Kao odgajatelj je radila četiri godine a trenutačno radi u Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. Velika joj je čast što je treću godinu zaredom nominirana za Priznanje Zvone, iako već godinama ne radi kao odgajatelj.

Antonija Šimić

Teta Antonija je dobra jer je uvijek sa mnom igrala nogomet, pomagala mi je u svemu što mi je trebalo. Ona je super, predobra, uvijek zaigrana.

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Nikolina Trupina rođena je 5. 10. 1983. godine u Koprivnici. S nepunih godinu dana, doselila se na prekrasan otok Lošinj na kojem živi i radi i dan danas. Završila je Učiteljski fakultet u Rijeci. Odgajateljica je u Odgojnom domu Mali Lošinj i radi u II. odgojnoj kući s muškom populacijom u dobi od 17 do 20 godina. U poslu nastoji pomoći mladim ljudima, biti pozitivan vjetar u leđa, „štaka“ koja im pripomaže da sami stanu na svoje noge. Ističe kako se trudi i razbijati predrasude koje drugi ljudi imaju o njima. Navodi kako svaki dan donese nove avanture, izazove, teškoće i borbe. S njima i za njih. Zajednički rad i suradnju, zajedničke suze i smijeh. Zajednička učenja kako biti čovjek i zajednička odrastanja. ističe kako je mnogima neshvatljivo, možda čak i osuđujuće to što je njen posao njen život, ali nju nije briga jer to je ona. I njen posao je njen drugi dom.

Nikolina Trupina

Profesorica Nikolina davala mi je puno savjeta kako da se snalazim u životu kada ću biti odrastao... Govorila mi je samo istinu vezano za moju obitelj koja me nekad znala pogoditi ali me profesorica Nikolina puno tješila, mazila i pazila kao njeno rođeno dijete. Pokraj profesorice Nikoline osjećao sam se sigurnije i voljeno…

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Mia Kevo rođena je 22.6.1993. Mia je socijalna pedagoginja i ima petogodišnje iskustvo rada u struci. Radni staž započela je u Prihvatilištu za izbjeglice Porin – Zagreb kao child protection officer, potom se zaposlila u nevladinoj Udruzi Maštara, a posljednje dvije i pol godine radi u Centru za pružanje usluga u zajednici Banija-Karlovac kao odgajateljica na Odjelu tretmana za stariju mušku skupinu. Završava drugu godinu Geštalt psihoterapije koju je upisala iz profesionalne i potrebe za osobnim razvojem te smatra da je to bila jedna od njenih boljih životnih odluka.

Mia Kevo

Mia je bila izuzetno strpljiva, ali i odlučna da riješimo problem na miran način. Dok sam se ja ljutio, plakao i vukao po stolici, ona je zadržala smirenost i pokazala koliko joj je stalo. Objasnila mi je situaciju i pomogla mi da shvatim kako moje ponašanje utječe na druge. ...Zahvaljujući njezinom pristupu, naučio sam kako se nositi s vlastitim emocijama i kako odgovorno donositi odluke, čak i u stresnim situacijama.

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Sonja Huncinger-Smirčić

Ona je moja matična odgajateljica i puno se brine o meni. Razgovaramo svaki dan o mojim problemima i također upija svaku riječ koju ja kažem za svoje probleme... Nekad kada nisam okej prema profesorici Sonji ona samo kaže da nije u redu to što radim i poslije se opet volimo i grlimo...

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Dobitnik Priznanja "Zvone" 2024.

Priznanje odgajateljima u sustavu alternativne skrbi za djecu u znak zahvalnosti, prepoznavanja i vrednovanja njihovog osobitog doprinosa životima djece i mladih s iskustvom života u alternativnoj skrbi dodjeljuje se sukladno Pravilniku o dodjeli priznanja odgajateljima u sustavu alternativne skrbi za djecu i mlade „Zvone“. Temeljem poslanih prijava, razmatranjem istih te kasnijim intervjuima predlagatelja i predloženih, „Odbor korisnika“ odnosno osobe s iskustvom odrastanja u alternativnoj skrbi donijele su odluku o osobi koja dobiva Priznanje “Zvone”.

Priznanje "Zvone" za 2024. godinu dobiva odgajatelj MARINKO PLESKINA IZ KARLOVCA.

Djeca i kolege opisuju ga kao odgajatelja koji asocira na Mary Poppins i ističe se po kreativnosti, spontanosti i pozitivnom stavu. Djeca su najviše cijenila to što se dao sto posto u rad s njima i navodila su da se ističe po svojoj hrabrosti, predanosti, pozitivi i iskrenosti:

• hrabrosti jer je pristupio poslu odgajatelja koji mu nije primarno zanimanje i o kojem nije znao puno,

• predanosti jer je konstantno unapređivao svoje kompetencije kako bi mogao pronalaziti inovativne načine rješavanja problema s djecom i raditi na pripremanju mladih za samostalan život

• pozitivnom pogledu na život koji je prenosio na djecu i mlade kako bi i oni vjerovali u svoje snage i bili ustrajni u postizanju svojih ciljeva

• iskrenosti jer je odlučio otići iz ustanove kada je osjetio umor i da više ne može dati sto posto od sebe.

  Izvadak iz odluke Odbora korisnika

Obrazloženje odluke Odbora korisnika preuzmite ovdje.

Katarina Ničetić rođena je 2. 9. 1991. u Dubrovniku. Po zanimanju je magistra socijalnog rada od 2016. godine. Pripravnički staž odradila je u Domu za starije osobe, a od 2021. godine zaposlena je u Centru za pružanje usluga u zajednici Maslina na mjestu odgajateljice. Na posao dolazi i odlazi sretna, ispunjena i s osmijehom na licu. Djecu svako jutro budi s pjesmicama, a prije spavanja ih poljubi i zaželi mirnu i slatku noć. Što više vremena nastoji provoditi vani u igri i smijehu jer: “smijeh je lijek za sve”. Najveseliji su joj dani kad slave rođendane i pripremaju party za ekipu u školi i vrtiću. Osobito brine i pazi na bivše korisnike i s njima i njihovim obiteljima se čuje barem jednom tjedno. Osoba je s invaliditetom, boluje od multiple skleroze i kada joj je teško, samo pomisli na svoj posao, stisne zube i bori se zbog korisnika!

Katarina Ničetić

Nominirani odgajatelji_ice 2024.

“Uvijek je radosna i nekad mi je učinila da se u domu osjećam kao kod kuće.”

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Vesna Šarar

Vesna Šarar rođena je 24. 5. 1958. godine u Rijeci. Završila je Filozofski fakultet u Rijeci i stekla zvanje profesorice hrvatskog jezika i književnosti. Zaposlila se kao odgajateljica 1989. godine u Dječjem domu Zagreb koji je poslije promijenio ime u Dom za djecu Izvor. Radila je kao odgajateljica na smještaju te je godinama vodila dramsku i literarnu sekciju. Od 2016. godine radi u organiziranom stanovanju uz sveobuhvatnu podršku gdje je i dočekala svoju mirovinu nakon trideset šest godina rada. Tokom svog radnog vijeka uvijek se trudila biti bezuvjetno zainteresirana za živote djece s kojima je radila, pažljivo ih slušala, savjetovala i razumijevala. Pružala im je svakodnevnu podršku i poticala ih na razvoj svojih interesa. Posao nikad nije doživljavala samo kao posao nego kao životni poziv. Smatra kako nagrada za posao koji odradiš dolazi godinama kasnije kada ponovo susretneš djecu, koja su sada odrasli ljudi, i saznaš koliko si veliku ulogu imao u njihovim životima. Ono što joj je pomoglo da ovako dugo radi na istom mjestu je dobar timski rad s kolegama i podržavajuće okruženje ustanove u kojoj je radila.

“Ona nas je uvijek poticala da budemo samostalni, da pokušamo sami napraviti i uvijek je bila ponosna na nas, na svaki naš uspjeh, dobru ocjenu u školi, dobro napravljeno zaduženje.”

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Melanija Svjetličić

Melanija Svjetličić rođena je 1980. godine u Pakracu. Studij socijalnog rada završila je 2005. godine, a glavna joj je motivacija bila rad s ljudima i korištenje vlastitih kapaciteta na dobro drugima. U Centru za pružanje usluga u zajednici Lipik zaposlena je posljednje 3,5 godine, a kao odgajateljica posljednje 2 godine. Unatoč svakodnevnim izazovima u radu s djecom, lijepo joj je otići kući sa spoznajom da je barem jedno dijete taj dan od nje dobilo ono najbolje što ima za dati- lijepu riječ i vrijeme da ih sasluša, pruži utjehu i osmijeh. Inače se s djevojkama u grupi voli puno šaliti (najčešće na svoj račun, a što one uvijek dobro prihvaćaju) jer se u dobroj i opuštenoj atmosferi puno toga može naučiti, dijeliti i steći povjerenje koje je temelj svakog odnosa. U slobodno vrijeme voli sportske aktivnosti, a ljubav i naklonost prema sportu pokušava usaditi i u djecu jer smatra da je sport jedna u najvažnijih stavki za zdravi razvoj djeteta i odličan mehanizam suočavanja sa stresom.

“Podupire nas da slijedimo svoje snove i da ne odustajemo od njih.”

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Nikolina Đurić

Nikolina Đurić rođena je 14. 1. 1994. godine. Zaposlena je u Caritasovoj Kući sv. Franje u Vugrovcu gdje su smještena djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Studijski centar socijalnog rada na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završila je 2019. godine, a trenutno je edukant 3. godine dječje i adolescentne integrativne psihoterapije. Njezina ljubav oduvijek je bio rad s djecom, a od početka fakulteta željela je da to bude upravo rad s djecom iz alternativnih oblika skrbi. Trudi se svakom djetetu pristupiti na individualan način te osnažiti i izgraditi njihovo samopouzdanje.

“Poučila nas je kako biti svoj i izboriti se za sebe, njezine su mi pouke jako važne.”

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Katarina Bogović

Katarina Bogović po struci je socijalna radnica. Nešto više od četiri godine radi u Centru za pružanje usluga u zajednici Lipik. Ujedno, to joj je i prvo službeno radno iskustvo po završenom fakultetu. Prvih godinu dana bila je zaposlena kao pripravnica socijalna radnica, a po isteku pripravništva i položenom stručnom ispitu, zaposlena je kao odgajateljica. Njezini počeci rada obilježeni su koronom i svim mjerama koje su se u ustanovi provodile. Iskustvo je bilo vrlo intenzivno, ali i bogato. Po zaposlenju kao odgajateljica, preuzela je grupu dječaka kao njihova matična odgajateljica. Iako vrlo zahtjevni u radu, ostali su joj u jako lijepom sjećanju i s njima se baš jako povezala. Velika pomoć i podrška u početcima, ali i danas, su joj kolegice Daniela, Ana V., Olivera, Marina i Irena. U ove tri godine rada kao matična odgajateljica naučila je da je ovo iznimno zahtjevan posao, s puno promjena i zahtjeva i da ga nema smisla raditi bez unutarnje motivacije jer biti matični odgajatelj je posao 24/7.

“Uvijek mi oprašta moje nezgode i daje mi nove prilike da se popravim i iskupim.”

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Blaga Dozan

Blaga Dozan rođena je 23. 1. 1972. u Splitu. Filozofski fakultet u Splitu završila je 1996. godine. Po struci je profesorica likovne kulture te restauratorica. Od 2008. godine radi u Centru Maestral Split, podružnici Miljenko i Dobrila u Kaštel Lukšiću na mjestu odgajatelja djece osnovnoškolskog uzrasta. Pri doticaju s djecom nastoji stvoriti sigurno okruženje za sve, sredinu u kojoj se razvija povjerenje i međusobno razumijevanje. Poput majčinstva, ovaj poziv shvaća iznimno ozbiljno jer smatra da je njezina dužnost od djece formirati mlade ljude spremne za budući samostalan život. Pružena ljubav, pažnja i vrijeme za nju su sitnice koje djeci znače čitav svijet. Kao najveću nagradu za svoj rad i trud smatra susret s tom istom djecom nakon dužeg vremena, kada vidi da su samostalni, da sigurno koračaju svijetom odraslih.

“Sluša me i tješi, vodi brigu o meni uvijek.”

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Samanta Smoković

Samanta Smoković rođena je 17. 10. 1996. u Puli. U Rijeci je završila Filozofski fakultet i postala magistra psihologije. Radi u Centru za pružanje usluga u zajednici Ruža. U Ruži je imala priliku odraditi vježbenički staž, nakon čega je ostala raditi kao odgajateljica. Kao odgajateljica, cilj joj je osigurati dobrobit djece. Trudi se osigurati sigurno i poticajno okruženje te svojim primjerom usmjeravati djecu, što zahtjeva puno strpljenja i empatije. Takav posao nikada joj nije dosadan te joj pruža zadovoljstvo kada kod djece vidi napredak koji im može pomoći da jednog dana budu sretni i uspješni odrasli ljudi.

“Uvijek kad je trebam izdvoji vremena za priču bez obzira na to koliko ima posla.”

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Marina Krak

Marina Krak rođena je 14. 7. 1995. u Splitu. Po struci je pedagoginja i profesorica engleskog jezika. U Centru za pružanje usluga u zajednici Maestral počela je raditi 2020. godine kao odgajateljica - pripravnica. Od ulaska u nešto neočekivano stvorila se ljubav prema radu s djecom i mladima iz alternativne skrbi. Nakon položenog stručnog ispita, nastavila je raditi kao odgajateljica te taj posao radi i danas. Počela je raditi u Centru Maestral u sjedištu u Splitu, a sada radi u Podružnici "Miljenko i Dobrila" u Kaštel Lukšiću na odjelu smještaja sa djecom od 7 do 21 godine. Iako joj je tek četvrta godina rada u Centru, osjeća se kao da je prošlo puno više. S obzirom na dinamičnu osobnost, voli to što je svaki dan drugačiji i nepredvidiv te što sami kreiraju dan i aktivnosti. Kada dođe na posao, svako dijete koje vidi zagrli pa se u teškim danima motivira odgovorom jednog korisnika na pitanje u upitniku- "kada si najviše sretan?" gdje je korisnik odgovorio: "zagrljaj kad dođe teta Marina". Odrasla je u sportskom duhu pa tako s djecom obožava ići na izlete, sudjelovati u fizičkoj aktivnosti te, kada su u mogućnosti, otići i na utakmice Hajduka. Cilj joj je da djeca iz ovakvog oblika skrbi izađu u život potkovana znanjima, ali i spremna na izazove koje život stavi pred njih.

“Lijepa, draga, uvijek za nas

To je teta Marina

Ona je naš spas.”

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Veronika Milinović

Veronika Milinović rođena je 23. 10. 1981. godine. Nakon završene socijalne pedagogije na Edukacijsko rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu započinje svoj radni staž 2006. godine zaposlivši se u Domu za odgoj djece Cres. Nakon prvih iskustava u radu sa korisnicima u alternativnoj skrbi svoj rad nastavlja u Domu za odgoj djece i mladeži Rijeka, sadašnjem Centru za pružanje usluga u zajednici Rijeka. Iako je radila na više odjela oduvijek je pokazivala preferenciju spram tretmanskog rada. Oduvijek je osjećala kako joj ne leži tradicionalna uloga odgajatelja, izlazila je iz okvira pružajući autentičnost u ostvarivanju odnosa te nije bila spremna odustati ni od jednog korisnika. Preuzimala je projekte za koje se predviđao neuspjeh te je pokazala kako se trudom, upornošću i vjerom u pojedinca može postići cilj čak i sa „težim korisnicima“.

“Uvijek sam mogao pričati s njom o bilo čemu, mogao sam joj govoriti neke stvari koje nisam nikome govorio.”

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Marinko Pleskina

Marinko Pleskina rođen je 2. 6. 1984. godine u Karlovcu. Filozofski fakultet u Zagrebu završio je 2009., smjerove: profesor povijesti i profesor povijesti umjetnosti. Radio je u Domu za nezbrinutu djecu Vladimir Nazor, kasnije Centar za pružanje usluga u zajednici Vladimir Nazor u periodu od 2013. do 2018. kao odgajatelj. Pokušavao je biti partner i suputnik djeci i mladim osobama u njihovom odrastanju u prekrasne ljude koji danas hrabro koračaju našim svijetom. Imao je priliku svih pet godina raditi uz našeg Zvonu i zajedno s njim utjecati na mogućnosti koje se djeci pružaju.

“Prenio bi tako pozitivno energiju koju ne možeš izraziti riječima već ju moraš osjetiti.”

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Jelena Ljubičić

Jelena Ljubičić završila je Učiteljski studij s pojačanim hrvatskim jezikom na Filozofskom fakultetu u Splitu. U Centru za pružanje usluga u zajednici Maestral radi od 2015. Do sada je radila na poludnevnom boravku, stacionaru i trenutno u organiziranom stanovanju uz sveobuhvatnu podršku. Sa svakim djetetom raste, uči i upoznaje sebe. Najveća joj radost je njihov osmijeh na licu i zagrljaj pun ljubavi. Veseli je vidjeti ih kako rastu i postaju ljudi, sjesti s njima na kavu i nakon što izađu iz sustava, držati u naručju njihovu djecu i biti dio njihovog života!

“I u trenutcima kada je ljuta na mene uvijek će mi pomoći i biti tu za mene.”

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Bojana Stojanović

Bojana Stojanović rođena je 31. 12. 1991. u Novom Sadu. Završila je studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Na završnoj, apsolventskoj godini diplomskog studija, u sklopu Erasmus+ programa studentske razmjene, otišla je na nekoliko mjeseci obavljati stručnu praksu u Lisabon (Portugal), gdje je volontirala u udruzi koja se bavila pomaganjem socijalno marginaliziranih skupina društva. Po povratku iz Lisabona zaposlila se te je otada radila na raznim radnim mjestima - kao profesorica psihologije, logike, etike i filozofije, stručni suradnik - psiholog u osnovnoj školi za izobrazbu djece s teškoćama u razvoju (pripravnik) i učitelj - edukacijski rehabilitator. 2021. godine zaposlila se u Centru za pružanje usluga u zajednici Sveta Ana u Vinkovcima kao odgajateljica te otada radi s mladim djevojkama koje su smještene u stambenu zajednicu. Podučava ih kuhanju, pranju rublja, raspolaganju financijama te svim ostalim vještinama koje će im biti potrebne kada se osamostale. Skupa sastavljaju jelovnike, obavljaju tjedne nabavke namirnica, uče, traže poslove, ali se i zabavljaju. Iako je za vrijeme studija tvrdila da se ne vidi u radu s djecom, život je odveo upravo u tom smjeru te je samo s djecom i radila. Iako nekad mentalno iscrpljujuć i zahtjevan, ovaj posao je ispunjava, osobito kada vidi da su mladi kojima je nekad bila odgajateljica uspjeli snaći se po izlasku iz doma - zaposlili su se, upisali fakultet, položili vozački ispit, primili prvu plaću itd. Nada se da je svojim radom barem malo doprinijela svemu tome.

“Pokazala mi je što je roditeljska ljubav i naučila me je kako voljeti.”

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Toni Majstorović

Toni Majstorović rođen je u Splitu 14. 12. 1989. Po zanimanju je magistar kineziologije. U Centru Maestral, podružnica Miljenko i Dobrila, radi 2 godine na radnom mjestu odgajatelja. Prije nego se zaposlio kao odgajatelj imao je iskustva rada sa djecom (sport, škola). Međutim, radeći i skupljajući iskustvo u Centru Maestral shvatio je da je biti odgajatelj njegov poziv. Kao kineziolog ne može zamisliti dan bez sportskih aktivnosti s djecom u kojima i sam rado sudjeluje zajedno s njima. Aktivan je i kao trener karatea te često korisnike odvede na trening u sportsku dvoranu, gdje imaju različite aktivnosti (poligoni, nogomet, ragbi, borilački sportovi, fitness). Vjeruje da će nastaviti raditi posao koji voli te sa ljubavlju, radošću, podrškom i ustrajnošću nastojati truditi se dodirivati mala srca koja su za njega Velika.

“Barba Toni je i šaljivđija, on je dobar i pošten.”

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Mia Milić

Mia Milić rođena je 28. 8. 1993. u Zagrebu. Studij psihologije završila je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2019. godine. U siječnju 2022. godine zaposlila se u Caritasu zagrebačke nadbiskupije, najprije na radnom mjestu odgajateljice djece s teškoćama u razvoju u Kući bl. Alojzija Stepinca. Od lipnja 2022. godine radi u Kući za smještaj djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, Kući sv. Franje. Godinu dana radila je na radnom mjestu psihologinje/odgajateljice, a od lipnja 2023. godine na radnom je mjestu psihologinje. Kada je došla u Kuću sv. Franje, osjetila je da je došla na pravo mjesto. Dijeliti s djecom sve njihove trenutke – sreće, tuge, oduševljenja, razočaranja i svega između – za nju je neprocjenjivo. I uvijek joj je sve – i lijepo i teško, i zabavno i iscrpljujuće. A svaku suzu lakše preboli izmamljujući sljedeći osmijeh.

“Spremna je na svakodnevni izazov sa nama.”

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Kristina Šerić

Rođena je 1. 2. 1990. Završila je Učiteljski studij na Filozofskom fakultetu u Splitu. Neko vrijeme radila je na zamjenama u osnovnim školama, a od 2020. radi kao odgajateljica u Dječjem domu Maestral, Podružnica Miljenko i Dobrila. Trenutno je na poziciji odgajateljice u poludnevnom boravku. S djecom voli boraviti vani u prirodi te sudjelovati u sportskim događanjima. Nekolicina djece zavoljela je trail trčanja na njen poticaj pa se rado uključuju u lokalne utrke. U radu s djecom oslanja se na iskrenost i jednostavnost u odnosima. Voli druženja s djecom van ustanove jer pružaju veći osjećaj povezanosti.

“Poticala me da ostanem jak, da se ne predajem te da, ukoliko se želim izvući iz ove situacije, da moram „zagristi te ne puštati.“”

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Rino Negovetić

Rino Negovetić rođen je 18. 3. 1985. u Rijeci. Završio je Filozofski fakultet i stekao zvanje dipl. profesor pedagogije i filozofije. Živi i radi u Cresu, a na poslu odgajatelja u Centru za pružanje usluga u zajednici radi od 2013. godine. Do sad je vodio muške i ženske grupe korisnika na smještaju, bio noćni i dežurni odgajatelj. Cilj mu je svakog dana nasmijati nekog korisnika. Misli da im to puno pomaže da prebrode težak dan u domu. Bitno mu je stvoriti pozitivan odnos s korisnicima i biti autentičan. Najdraže mu je saznati da je netko od korisnika čiji je odgajatelj bio zadovoljan svojim životom i uspješan.

“Uvijek je nasmiješen kada je dolazio na posao i voli zabavu s djecom.”

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Željka Matijević

Željka Matijević rođena je 6. 8. 1984. godine u Karlovcu. Edukacijsko rehabilitacijski fakultet u Zagrebu, smjer socijalna pedagogija završila je 2011. Tijekom studiranja volontira u Udruzi Igra i Udruzi Ambidexter klub u kojoj vodi dramsko-plesne radionice i stječe iskustvo rada s raznim skupinama djece i mladih. U centru za pružanje usluga u zajednici odradila je pripravnički staž te je od 2016. zaposlena na mjestu odgajateljice. Prvih 6 godina radi na mjestu odgajateljice poludnevnog boravka, a danas je matična odgajateljica na smještaju (ženski odjel). Aktivno se bavi plesom od djetinjstva i članica je plesne skupine u Gradskom kazalištu Zorin dom u Karlovcu. U radu s djecom najviše ju vesele i ispunjavaju igre, razne kreativne aktivnosti, stvaranje prigodnih dramskih skečeva, radionice i sportske aktivnosti.

“Smirila me kada je trebalo, sve loše iz mene je nestalo.”

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Pavle Bukovac

Pavle Bukovac rođen je 13. 2. 1990. godine u Somboru. Po struci magistar primarnog obrazovanja. U Centru za pružanje usluga u zajednici počeo je raditi 2021., a danas radi u Centru za djecu Zagreb. Izuzetno voli svoj posao, rad s djecom, bez obzira na težinu posla koji obavlja. Postoje i lakši i teži dani, ali biti odgajatelj u ovom poslu je ono što ga ispunjava. Njegov cilj je da ova djeca u sustavu skrbi budu sretna, vesela i sigurna.

“Odgajatelj Pavle mi je davao duže da budem budan, tješio me dok mi je bilo teško i stalno je bio pokraj mene i ja sam ga obožavao.”

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Goranka Gunjević

Goranka Gunjević rođena je u Pakracu 23. 5. 1981. godine. Učiteljski fakultet je završila u Somboru. U Dječjem domu Lipik, današnjem Centru za pružanje usluga u zajednici Lipik radi od ljeta 2011. U poslu odgajatelja je puno toga rastužuje, ljuti, ali i veseli i zabavlja. Ističe da joj je zapravo lijepo znati da si na nečijem putu putokaz i da si član takve zajednice.

“Njoj sam otkrivala sve tajne, pričala s njom do kasno u noć, uvijek me je tješila i bodrila.”

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Zrinka Šarić

Zrinka Šarić rođena je 7. 8. 1971. u Berlinu. Sredinom 90-tih se preselila u Zagreb gdje i dan danas živi. U dječjem domu Caritasa zagrebačke nadbiskupije na radnom mjestu odgajateljice radi od 2011. godine. U radu pokušava prema svima biti jednaka, a moto po kojem živi i radi je: „ Djeci nećete ukrasti djetinjstvo!“ Ističe da voli svoj posao te da ga smatra svojim životnim pozivom. Sretna je kada su djeca sretna i zadovoljna, kad uspijevaju i kad dobije pozivnicu za vjenčanje i krštenje.

“Dobra je, nagrađuje, piše zadaću, nasmijana je, pomaže drugima, nikad ne napušta druge ako su tužni ili im je loše.”

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Antonija Šimić

Antonija Šimić, rođena 2. 5. 1991. godine u Mostaru. Magistrirala je socijalni rad u Mostaru, a po završetku fakultetskog obrazovanja, odlazi živjeti u Zagreb. Stručno osposobljavanje odradila je u Caritasovoj kući Sv. Franje za smještaj djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi gdje joj je po isteku osposobljavanja ponuđen posao. Kao odgajateljica je radila četiri godine za koje kaže da su je obogatile iskustvom, bezuvjetnom ljubavi, toplinom i iskrenom emocijom djece. Trenutno radi u Hrvatskom zavodu za socijalni rad, područni ured Novi Zagreb na Odjelu za djecu, mlade i obitelj.

“Osobine: najbolja, sretna.”

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Daniela Ančić Žunić

Daniela Ančić Žunić rođena je 28. 10. 1973. godine u Daruvaru. Studij socijalnog rada završila je 2003. godine, a u Dječjem domu Lipik počela je raditi 2008. Kroz svih ovih četrnaest godina rada u domu najviše je veseli povjerenje koje joj djeca pokazuju i to što ima priliku emocionalno im se približiti i pružiti im razumijevanje za njihove probleme te podršku u svim trenutcima njihove sreće i boli. Najdraži joj je njihov čvrsti zagrljaj koji nosi u sebi snagu sigurnosti, topline i povjerenja.

“Pomogla mi je promijeniti moje ponašanje na bolje, ojačala me je da vjerujem u sebe, da ne odustajem od ničega što volim i do čega mi je stalo, koliko god ja mislila da je to teško.”

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Irena Pendl

Irena Pendl rođena je 17. 3. 1985. godine u Kutini. Po struci je diplomirana učiteljica razredne nastave i hrvatskog jezika. S radom u tadašnjem Dječjem domu Lipik, a današnjem Centru za pružanje usluga, počela je raditi početkom 2011. Ističe da izuzetno voli svoj posao, i da bez obzira na teške trenutke, dane, situacije, sa sigurnošću može reći da je biti odgajatelj nešto u čemu se u potpunosti pronašla. Ističe kako je u početku zapravo bila nespremna na svakodnevne izazove ovog posla/ poziva, i da danas, deset godina kasnije još uvijek nema odgovor na razne svakodnevne situacije, ali da uči (od djece) i prenosi naučeno.

“Ona je prva osoba u mom životu za koju sam osjetila da je dala sve od sebe kako bi meni pomogla i zato ću je uvijek pamtiti.“

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Nikolina Trupina

Nikolina Trupina rođena je 5. 10. 1983. godine u Koprivnici. S nepunih godinu dana, doselila se na prekrasan otok Lošinj na kojem živi i radi i dan danas. Završila je Učiteljski fakultet u Rijeci. Odgajateljica je u Odgojnom domu Mali Lošinj i radi u II. odgojnoj kući s muškom populacijom u dobi od 17 do 20 godina. U poslu nastoji pomoći mladim ljudima, biti pozitivan vjetar u leđa, „štaka“ koja im pripomaže da sami stanu na svoje noge. Ističe kako se trudi i razbijati predrasude koje drugi ljudi imaju o njima. Navodi kako svaki dan donese nove avanture, izazove, teškoće i borbe. S njima i za njih. Zajednički rad i suradnju, zajedničke suze i smijeh. Zajednička učenja kako biti čovjek i zajednička odrastanja. ističe kako je mnogima neshvatljivo, možda čak i osuđujuće to što je njen posao njen život, ali nju nije briga jer to je ona. I njen posao je njen drugi dom.

“Kada sam pokraj nje osjećam se sigurno i voljeno.”

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Stjepan Golubičić

Dobitnica Priznanja "Zvone" 2023.

Priznanje odgajateljima u sustavu alternativne skrbi za djecu u znak zahvalnosti, prepoznavanja i vrednovanja njihovog osobitog doprinosa životima djece i mladih s iskustvom života u alternativnoj skrbi dodjeljuje se sukladno Pravilniku o dodjeli priznanja odgajateljima u sustavu alternativne skrbi za djecu i mlade „Zvone“. Temeljem poslanih prijava, razmatranjem istih te kasnijim intervjuima predlagatelja i predloženih, „Odbor korisnika“ odnosno osobe s iskustvom odrastanja u alternativnoj skrbi donijele su odluku o osobi koja dobiva Priznanje “Zvone”.

Priznanje Zvone za 2023. godinu dobiva odgajateljica JELENA KUZMIĆ IZ ZAGREBA.

Obrazloženje odluke Odbora korisnika preuzmite ovdje.

"Ono što nas najviše impresionira kod Jelene je njezina sposobnost da s djecom uspostavi odnose koji su temeljeni na povjerenju, poštovanju i ljubavi. Kroz igru, razgovor i aktivnosti koje organizira za djecu, Jelena stvara siguran i ugodan prostor u kojem se djeca mogu izraziti i razvijati svoje talente i interese. Poticala ih je u bavljenju njihovim hobijima te pronalazila načine da se njima bave, igrala s njima stolni tenis, sadila drveće oko doma, vodila ih u kupovinu u svoje privatno vrijeme, bila osoba od velikog povjerenja u brojnim situacijama, išla s njima na preglede kod doktora te ih poticala i osnaživala u situacijama u kojima su se nalazili....Prema informacijama koje smo dobili smatramo da ona nije samo odgajateljica, već i mentorica i prijateljica koja pruža podršku djeci u njihovom razvoju i pomagaže djeci i mladima da postanu najbolja verzija sebe."

Izvadak iz odluke Odbora korisnika

Antonija Šimić, rođena 2. 5. 1991. godine u Mostaru. Magistrirala je socijalni rad u Mostaru, a po završetku fakultetskog obrazovanja, odlazi živjeti u Zagreb. Stručno osposobljavanje odradila je u Caritasovoj kući Sv. Franje za smještaj djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi gdje joj je po isteku osposobljavanja ponuđen posao. Kao odgajateljica je radila četiri godine za koje kaže da su je obogatile iskustvom, bezuvjetnom ljubavi, toplinom i iskrenom emocijom djece. Trenutno radi u Hrvatskom zavodu za socijalni rad, područni ured Novi Zagreb na Odjelu za djecu, mlade i obitelj.

Nominirani odgajatelji_ice - 2023.

Davor Vukelić rođen je 25. 7. 1988. godine u Rijeci. Završio je Učiteljski fakultet 2012. godine u Gospiću. 2019. godine upisuje sveučilišni poslijediplomski doktorski studij Pedagogija na Filozofskom fakultetu u Rijeci te je od 12. 11 .2021. izabran u naslovno suradničko zvanje asistenta, iz znanstvenog područja društvenih znanosti, polja pedagogije. Suradnik je na kolegijima Pedagogija sporta i Pedagoški praktikum 2. U Centru za pružanje usluga u zajednici Izvor Selce volontirao je dvije godine kao voditelj sportske sekcije te je potom od prosinca 2017. godine zaposlen na mjestu odgajatelja Poludnevnog boravka Brinje, a uskoro prelazi raditi Poludnevni boravak u Novom Vinodolskom. Davor je voditelj sportske sekcije CPUZ Izvor Selce te jedan od inicijatora i organizatora prepoznatljivog inkluzivnog malonogometnog turnira Izvor - snaga zajedništva. Pri radu s djecom najviše ga vesele sportske aktivnosti i pozitivni ishodi takvih aktivnosti na svim područjima dječjeg funkcioniranja. Ističe da je posao odgajatelja težak i odgovoran posao pun odricanja, ali svaki trud dolazi na naplatu u vidu napretka djece i njihovih obitelji te stvaranja neraskidivih odnosa odgajatelja i korisnika.

Daniela Ančić Žunić rođena je 28. 10. 1973. godine u Daruvaru. Studij socijalnog rada završila je 2003. godine, a u Dječjem domu Lipik počela je raditi 2008. Kroz svih ovih četrnaest godina rada u domu najviše je veseli povjerenje koje joj djeca pokazuju i to što ima priliku emocionalno im se približiti i pružiti im razumijevanje za njihove probleme te podršku u svim trenutcima njihove sreće i boli. Najdraži joj je njihov čvrsti zagrljaj koji nosi u sebi snagu sigurnosti, topline i povjerenja.

Željka Podunavac, rođena je u Pakracu 21. 4. 1971. godine. Prvi dio djetinjstva provela je s obitelji u Vukoviju pokraj Daruvara. Zbog loših odnosa u obitelji s 12,5 godina je smještena u Dom za djecu u Lipiku. U Lipiku je završila osnovnu i srednju školu, a potom Tekstilno-tehnološki fakultet u Zagrebu. Kako je tada obnovljen Lipički dom koji je teško stradao u ratu, zbog manjka kadra odmah je 1993. g. primljena na mjesto odgajatelja. Ističe kako je u 29 godina rada bilo i veselja i suza i rastanaka… Najvećim uspjehom smatra kad joj se nakon nekoliko godina jave djeca kojima je bila odgajateljica a koji su sada odrasle osobe koje žive sretan i zadovoljan život.

Irena Pendl rođena je 17. 3. 1985. godine u Kutini. Po struci je diplomirana učiteljica razredne nastave i hrvatskog jezika. S radom u tadašnjem Dječjem domu Lipik, a današnjem Centru za pružanje usluga, počela je raditi početkom 2011. Ističe da izuzetno voli svoj posao, i da bez obzira na teške trenutke, dane, situacije, sa sigurnošću može reći da je biti odgajatelj nešto u čemu se u potpunosti pronašla. Ističe kako je u početku zapravo bila nespremna na svakodnevne izazove ovog posla/ poziva, i da danas, deset godina kasnije još uvijek nema odgovor na razne svakodnevne situacije, ali da uči (od djece) i prenosi naučeno.

Antonija Šimić

Nikolina Đurić

Davor Vukelić

Daniela Ančić Žunić

Željka Podunavac

Irena Pendl

Ivona Hodak

Ivona Hodak rođena je 30. 7. 1970. Magistra je socijalnog rada, a u Dječjem domu Vrbina u Sisku radi već devet godina. Ističe kako je i na prethodnim poslovima s djecom i mladima imala pregršt pozitivnih iskustava te da se trudi djeci i mladima u domu nadomjestiti sve ono čime u životu oskudijevaju kao što je to i osjećaj pripadnosti i radost. Djeca su je naučila da najviše trebaju, a tu se, kako kaže, nimalo ne razlikuju od odraslih, odnos izgrađen na međusobnom povjerenju. On im daje sigurnost, osjećaj da su nekom važni i to ne žele prokockati. A kada se oni osjećaju uvaženo vratit će vam istom mjerom i istom ljubavi. Ističe kako je u tome najveća čar njenog posla, i kako je to svakodnevno potiče na rad na sebi.

“Čuvala nas je, igrala se s nama, super je, dobra, zaigrana.“

“Sreće veselja radosti nije bilo manjka. Uveseljavao je tmuran dan u prelijepe zrake sunca. Kada je bio period u životu kada mi je trebala pomoć, on je bio tu i takve savjete nitko ne bi mogao dati kao on.”

“Tu je kad ju trebam, a to mi je najvažnije. Ima razumijevanja i topla je. Ponekad je stroga i nekad nam ne da sve što poželimo, ali to je sve s razlogom jer ona zna šta je dobro za mene. “

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

“Ona ima taj duh odgajatelja i ne znam kako bih se prilagodila ovom načinu života u kakvom živom sad bez njene pomoći. Njena upornost da me nauči nešto, pomogne… dodatno me ohrabri da uspijem u svemu što želim, čak i kad je najteže.”

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

“Meni osobno je ta žena pomogla da se izgradim kao čovjek kakav sam danas, bilo to obrazovanje, sport, životne potrebe i informacije, doslovno me kroz sve to izgradila i pripremila da jednog dana kada izađem ne izađem kao "blento" nego kao jedno odgojeno i pristojno dijete spremno na ovaj surovi život."

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

“Kada smo na natjecanju nekom uvijek navija za nas. Zato što nam je podrška i uvijek je zabavno s njom. I uvijek kad učim s njom dobijem pet.”

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

“Zato jer uvijek kad sam tužna, onda ona dođe pa me razveseli.”

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Nikolina Đurić rođena je 14. 1.1994. Studijski centar socijalnog rada na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završila je 2019. godine, a trenutno je edukant druge godine dječje i adolescentne integrativne psihoterapije pri Institutu D.O.M. Zaposlena je u Caritasovoj Kući sv. Franje u Vugrovcu. Još od fakulteta je željela raditi baš s djecom iz alternativnih oblika skrbi. Glavna misao vodilja joj je da ne postoje zločesta djeca i da je svaki neprimjereni oblik ponašanja vapaj za doživljavanjem i uvažavanjem njihovih emocija. Ističe kako uživa u toplini koju djeca nose u sebi i kako se veseli svakom osmijehu i zagrljaju koji joj podare. Nadam se da će kroz godine zadržati žar i da će djeci i mladima uspjeti pružiti barem tračak svjetlosti koji zaslužuju.

Gordana Jurić

Gordana Jurić rođena je 21. 9. 1970. u Splitu. Na radom mjestu odgajatelja u Dječjem domu Maestral, podružnici Miljenko i Dobrila u Kaštel Lukšiću, radi već 29 godina. Ističe kako usprkos tome što ima 52 godine još uvijek nije umorna od „posla“ te da ga sad još više voli. Voli raditi s djecom, gledati ih kako rastu i razvijaju se i ističe kako povjerenje s djecom izgrađuje prvenstveno iskrenošću. Moto njenog rada je izjava jedanaestogodišnje djevojčice Tine koja je rekla: „Teto, svaki put kad dođete radit, uljepšate mi dan!“

“Kada sam imao problem s njom sam razgovarao i onda uvijek kaže što treba činiti, što je dobro, a što loše. Uvijek razgovaram s njom i to mi olakša život....Uvijek se brine za nekog i uskoči i sa slobodnog dana ako nešto treba."

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Terezija Purić

Terezija Purić rođena je 15. 10. 1960. u Paulovcu. Gimnaziju i srednju glazbenu školu “Vatroslav Lisinski” završila je u Bjelovaru. Na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu (tadašnjem Fakultetu za defektologiju) diplomirala je 1983.g. socijalnu pedagogiju. U Dječjem domu Zagreb, podružnici Antun Gustav Matoš započela je raditi 1985.g. na radnom mjestu odgajatelja glazbenih aktivnosti. Vidjevši kako glazba donosi pozitivne promjene u živote djece i mladih završila je i edukaciju iz Muzikoterapije na ERF-u. Glazba, osmijeh, razumijevanje, podrška i radost, njeni su moćni saveznici u radu s djecom i mladima. Danas je zaposlena na radnom mjestu odgajatelja u Organiziranom stanovanju sa sveobuhvatnom podrškom. Kaže da je na ovo radno mjesto, sa sobom sam ponijela sve što može dati – podršku, toplinu, sigurnost, empatiju, glazbu, radost, osmijeh i ljubav. Ističe kako je lijepo raditi i znati da je posao – pjesma. Pjesma koju je stvarala s generacijama mladih ljudi koje život nije mazio, a njihovo prepoznavanje njenih nastojanja i njihova privrženost, najvrijednija je nagrada koju su joj “dečki” mogli dati.

“Zato što je uvijek spremna za razgovor, Pjesmu, svirku, izlete, koncerte, kazališta u pjesmi, svirci. I zato što želi da budemo dobro i da postanemo sretni i uspješni.”

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Spomenka Krokar

Spomenka Krokar je rođena 21.10.1969. u Splitu. Po zanimanju je učiteljica razredne nastave. U Domu za djecu Maestral radi od prosinca 1995. godine. Radila je na stacionaru, poludnevnom boravku u Domu i pri osnovnoj školi te u organiziranom stanovanju s sveobuhvatnom i povremenom podrškom. Smatra da je rad s djecom jako zahtjevan i izazovan posao. Ističe kako to nije posao već zvanje. Voli pomoći djeci u rješavanju njihovih osobnih dilema i problema. Najviše je veseli kad se slučajno sretne s bivšim korisnicima i kada se bace jedno drugome u zagrljaj bez zadrške, te kad vidi da su uspjeli prebroditi svoje probleme iz djetinjstva i da su izrasli u odgovorne i zadovoljne osobe.

“Bila je jako predana i brižna dok sam bila u domu. Nastavile smo komunikaciju i kad sam izašla iz sustava doma. Čujemo se još i pomaže koliko god može i sada meni u životu. “

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Tanja Talić

Tanja Talić je rođena 22. 8. 1969. u Rijeci gdje je i završila Filozofski fakultet sa zvanjem dipl. profesorica pedagogije. U Dječjem domu Ruža Petrović u Puli počela je raditi 2008. Ističe kako je te godine prestala imati posao, a dobila životni poziv na kojem baš nikada nije dosadno. Vodila je grupe poludnevnog i cjelodnevnog boravka, radila s djecom na smještaju, a trenutno je noćna i dežurna odgajateljica. Ističe kako se ona i djeca kroz kreativne radionice uveseljavaju i šarene prostore u kojima žive, a da se kroz iskustvene radionice bolje upoznaju i mijenjaju svoje stavove i obrasce ponašanja. Cilj joj je pružiti im podršku u svemu što im se događa, potaknuti ih da zavole sebe, učiti ih da prihvate prošlost, da prigrle sadašnjost i da se zauzmu za sebe u budućnosti. Posebno je veseli kada vidi da su se osmjesi s njihovih lica slili i u njihove duše i kada primjeti da su razvili snage potrebne za promjenu loših obiteljskih nasljeđa.

“Voljela sam ići s njom u šetnje, čak smo imale točno određeni dan u tjednu kad smo redovito išle u šetnju. Naučila me kako se nositi sa svime što mi je život donio te kako usprkos svemu tome ostati sretna. Svaki put kad bih bila tužna oko svoje obiteljske situacije teta Tanja je bila tu da me ohrabri i osnaži.”

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Jozefina Grubić

Jozefina Grubić rođena je 4. 8. 1974. godine. Po zvanju je diplomirana učiteljica razredne nastave. U Dječjem domu Vrbina radi od 2007. godine, a prije toga je radila u SOS Dječjem selu Lekenik. Majka je dvanaestogodišnje djevojčice Eme koja rado dolazi na druženje s djecom u Domu i ne propušta izlete i ljetovanja s njima. U domu vodi slobodnu aktivnost „Mali kuhari“ te zajedno s djecom pripremama razne slastice i uči ih osnovama kuhanja. Ističe kako voli svoj posao jer je ispunjava i sretna je što ima pomoći djeci u teškim trenucima ali i sudjelovati u njihovim sretnim trenucima. Smatra da je i sama nominacija je potvrda njena rada i truda.

“Brine se. Dobra je prema nama. Sluša naše probleme.”

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Jelena Kuzmić

Jelena Kuzmić rođena je u Mostaru, BiH, 8. 7. 1985. godine. Studij socijalnog rada u Zagrebu završila je 2011. godine. Iste godine započela je s radom u Caritasovoj kući za smještaj djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi - Kuća sv. Franje gdje još uvijek radi na radnom mjestu socijalni radnik - odgajatelj. Trenutno pohađa poslijediplomski specijalistički studij Obiteljska medijacija pri Pravnom fakultetu u Zagrebu. Smatra da je posao u dječjem domu ponekad izazovan, ali da je istovremeno ispunjava i obogaćuje. U svome radu trudi se stvoriti odnos povjerenja, svakom djetetu pružiti osjećaj sigurnosti i podrške. Sada, nakon 12 godina rada, smatra da je puno više "primila" nego što je ikada mogla pružiti i da joj je svaki osmijeh i zagrljaj koji je dobila njen najveća nagrada.

“Mom bratu je znala pomoći i razgovarati sa njim kada su već svi počeli odustajati od njega. Mogu reći da ga je spasila! :) Zato i je sad na pravom putu! A uz mene je bila kao zamjenski roditelj, prisutna na svim mojim događajima; na svetoj potvrdi kao krizmana kuma, na maturalnoj kao roditeljska pratnja, na svakom roditeljskom sastanku u srednjoj školi i potpora u treniranju tenisa na kojeg me i upisala!“

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Ana Jović

Ana Jović rođena je u Puli, 27. 8. 1963. Diplomirala je socijalnu pedagogiju na Fakultetu za defektologiju u Zagrebu (današnji ERF). U Dječjem domu Ruža Petrović zaposlila se 1987. g. kao zamjena kolegici koja je otišla na porodiljni. U tom dječjem domu radi i dan danas kao matična odgajateljica djece na smještaju.

“Ona je popunila tu prazninu u meni koja je bila obuhvaćena sa mržnjom, tugom i zbunjenošću otkad sam došla u ovaj dom… Kad je bila situacija u domu za vrijeme lockdown-a, ona je bila jedna od rjeđih odgajatelja koja je bila opuštena po pitanju toga te time meni nije stvarala dodatni pritisak za to."

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Luca Petrović

Luca Petrović je rođena 25. 7. 1976. u Tomislavgradu, BiH. Završila je studij teologije u Zagrebu. Od 2010. radi u Caritasovoj kući za smještaj djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi u Vugrovcu.

“Neviđeni smisao za humor i beskrajno poštivanje svakoga od nas. Pamtim naše višesatne razgovore o politici, sportu, religiji, budućnosti. Kad god sam imao dvojbu jesam li ispravno postupio i što napraviti u određenoj situaciji znao sam tko će mi dati odgovor što i kako napraviti. Na neki način bila je moja nit vodilja i zaštitnik u nekim lošim trenucima. “

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Nikolina Trupina

Nikolina Trupina rođena je 5. 10. 1983. godine u Koprivnici. S nepunih godinu dana, doselila se na prekrasan otok Lošinj na kojem živi i radi i dan danas. Završila je Učiteljski fakultet u Rijeci. Odgajateljica je u Odgojnom domu Mali Lošinj i radi u II. odgojnoj kući s muškom populacijom u dobi od 17 do 20 godina. U poslu nastoji pomoći mladim ljudima, biti pozitivan vjetar u leđa, „štaka“ koja im pripomaže da sami stanu na svoje noge. Ističe kako se trudi i razbijati predrasude koje drugi ljudi imaju o njima. Navodi kako svaki dan donese nove avanture, izazove, teškoće i borbe. S njima i za njih. Zajednički rad i suradnju, zajedničke suze i smijeh. Zajednička učenja kako biti čovjek i zajednička odrastanja. ističe kako je mnogima neshvatljivo, možda čak i osuđujuće to što je njen posao njen život, ali nju nije briga jer to je ona. I njen posao je njen drugi dom.

“Uvijek je bila tu za mene, bodrila me, davala mi savjete koje i dan danas primjenjujem u svom životu i rado ih se sjetim! Kad sam bio tužan i bio loše volje uvijek je bila tu potapšala me po ramenu i vratila mi osmijeh na lice. Zajedno smo kuhali, ispijali prvu jutarnju kavu zezali se. Ta moja Nikolina ima posebno mjesto u mom srcu i uvijek će ga imati!”

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Šeila Mustafić Petrović rođena je 11. 11. 1983. godine. Nakon završenog studija sociologije, završila je specijalistički poslijediplomski studij na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu. U SOS Zajednici mladih Velika Gorica radi od prosincu 2021. godine te ističe kako joj je to bila jedna od boljih odluka u životu. Nakon niza godina rada s djecom, mladima i odraslima, pripadnicima različitih marginaliziranih društvenih skupina u vladinim i nevladinim organizacijama, shvatila je da je jedino direktni rad s mladima zaista ispunjava. Najveća podrška u radu su joj voditeljica i kolegice s kojima se svakodnevno nadopunjava i iz čijeg iskustva uzima najbolje te povjerenje koje su joj mlade osobe iz SOS Zajednice mladih dale.

“A s njom možete razgovarati o svojim problemima i pomoći će. Baš je nekako majčinski nastrojena. Jako je dobra. Najbolja je odgajateljica. Razumije naše probleme i s njom rješavamo probleme. Uvijek je tu da pomogne. Pomaže da nađemo posao, sve. “

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Šeila Mustafić Petrović

Katica Ozdanovac

Katica Ozdanovac rođena je 12. 6. 1962. godine u Otoku. Završila je predškolski odgoj u Osijeku. U Dječjem domu Sv. Ana Vinkovci, na radnom mjestu odgojiteljice radi već 16 godina. Radila je s djecom od predškolskog uzrasta pa sve do onih starijih vodeći stambenu zajednicu. Iako velik izazov, rad s mlađom i starijom skupinom djece uvijek ju je veselio i ispunjavao. Svoju ljubav i podršku pruža djeci i u trenucima tuge i sreće, što joj je uvijek uzvraćeno. Posao odgajateljice za nju je poziv i iznimno ju sretnom čini što kroz rad i aktivnosti daje svoj doprinos jednoj velikoj obitelji.

“Sa mnom je imala odnos kao majka i kći, a ne kao odgajatelj - dijete. Pričale smo na taj način kao da se znamo 100 godina. Najljepsi događaj u domu je bio moj 18. rođendan koji sam proslavila u karanteni, ali svakako ona ga je učinila posebnim.”

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Zrinka Šarić

Zrinka Šarić rođena je 7. 8. 1971. u Berlinu. Sredinom 90-tih se preselila u Zagreb gdje i dan danas živi. U dječjem domu Caritasa zagrebačke nadbiskupije na radnom mjestu odgajateljice radi od 2011. godine. U radu pokušava prema svima biti jednaka, a moto po kojem živi i radi je: „ Djeci nećete ukrasti djetinjstvo!“ Ističe da voli svoj posao te da ga smatra svojim životnim pozivom. Sretna je kada su djeca sretna i zadovoljna, kad uspijevaju i kad dobije pozivnicu za vjenčanje i krštenje.

“Zato što želi voditi svu djecu na more. Zato što se šali, priča... Zato što s nama čisti sobu kad je neuredna.”

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije

Dobitnice Priznanja "Zvone" 2021.

Priznanje odgajateljima u sustavu alternativne skrbi za djecu u znak zahvalnosti, prepoznavanja i vrednovanja njihovog osobitog doprinosa životima djece i mladih s iskustvom života u alternativnoj skrbi dodjeljuje se sukladno Pravilniku o dodjeli priznanja odgajateljima u sustavu alternativne skrbi za djecu i mlade „Zvone“, a sukladno članku 10. koji glasi da se svake godine dodjeljuje se u pravilu jedno Priznanje, a iznimno se mogu dodijeliti dva Priznanja. Temeljem poslanih prijava, razmatranjem istih te kasnijim intervjuima predlagatelja i predloženih, „Odbor korisnika“ odnosno djeca i mladi s iskustvom odrastanja u alternativnoj skrbi donijeli su odluku da se Priznanje “Zvone” dodjeljuje dvjema osobama koje su, iako različite, potpuno jednako zaslužile biti prvi dobitnici Priznanja Zvone te nije bilo moguće odabrati samo jednu osobu.

Priznanje Zvone za 2021. godinu dobivaju gospođa MERISANDE PJERABON IZ LIPIKA I GOSPOĐA RADMILA SEKANIĆ IZ SISKA.

Obrazloženje odluke Odbora korisnika preuzmite ovdje.

"...Nikolina je svjedočila kako je gospođa Merisande svoj posao radila srcem, cijelim svojim bićem.Bila je jedna od ključnih osoba na putu ka njezinu odrastanju. Naučila ju je esencijalnim vještinama koje su joj, u sadašnjoj dobi, prijeko potrebne. Najbitnije od svega, pružila joj je utjehu i ljubav, podršku kada su joj one bile uskraćene. O karakteru gospođe Merisande smo se i sami uvjerili tijekom intervjua s njom. Uvidjeli smo kako je riječ o izrazito toploj, otvorenoj i pristupačnoj osobi koja je radila u najboljem interesu za djecu. Štitila ih te stavljala na prvo mjesto..."

Izvadak iz odluke Odbora korisnika

"...Predivna spoznaja nam je bila i da gospoda Radmila svoj način rada nije promijenila u svih gotovo 40 godina radnog staza u domu, da je uvijek bila smirena i znala dobro procijenit situaciju i kako postupit u njoj, svojim primjerom je učila i kolege koje su dolazile kako da časno obavljaju svoj posao, ali i djeci je dala poticaj da rade svari koje možda i ne trebaju raditi, npr. saditi biljke voće i povrće, brinuti o njima te kasnije uživati plodove koji su svojim radom dobili. A ono nešto najvažnije po nama do čega smo došli iz razgovora s Radmilom je to da se radi o jednom jako toplom, osjećajnom i nadasve realnom odgajatelju: ona je znala kada se treba povući, znala je razdijeliti posao od privatnog života tako da ne pate njezina djeca, ali i da ne „izgori“ za jednu generaciju jer i sljedeće generacije imaju pravo na nju u najboljem naponu..."

Izvadak iz odluke Odbora korisnika

Goranka Gunjević rođena je u Pakracu 23. 5. 1981. godine. Učiteljski fakultet je završila u Somboru. U Dječjem domu Lipik, današnjem Centru za pružanje usluga u zajednici Lipik radi od ljeta 2011. U poslu odgajatelja je puno toga rastužuje, ljuti, ali i veseli i zabavlja. Ističe da joj je zapravo lijepo znati da si na nečijem putu putokaz i da si član takve zajednice.

Margareta Brozović Devčić rođena je 8. 9. 1980. godine. Završila je Učiteljski fakultet 2004.g. u Rijeci. U Domu za djecu Izvor Selce odradila je vježbenički staž, a 2006. je dobila i stalni posao. Na radnom mjestu odgajateljice radi već 16 godina. Radila je s djecom na stalnom smještaju i s djecom u poludnevnom boravku. U radu s djecom najviše je veseli kreativni rad, zajedničko smijanje, zezanje i izleti. Najveća nagrada joj je uspjeh svakog djeteta, onaj mali, svakodnevni ali i onaj "veliki" uspjeh, životni. Drago joj je kada se dijete i nakon završetka tretmana javi i kada vidi da je ono sretno i zadovoljno.

Nominirani odgajatelji_ice - prosinac 2021.g.

Merisande Pjerabon rođena je 22. 5. 1972. godine u Pakracu. Dvogodišnji studij za odgajatelje predškolske djece završila je na Pedagoškom fakultetu u Zagrebu 1994. godine. U Domu za djecu Lipik zaposlena je 1996. godine i u njemu je provela nezaboravnih 14 godina. Radila je s djecom i mladima koji su postali i ostali dio njenog života. Iako je posao bio izuzetno naporan, izazovan i odgovoran, ona se osjećala ispunjeno. Nažalost, radno vrijeme je njenoj obitelji predstavljalo veliko opterećenje te je posao odgajateljice u domu zamijenila poslom odgajateljice u dječjem vrtiću. S nekolicinom bivših korisnika se povremeno čuje i posebno je raduje kada vidi da su se pretvorili u uspješne odrasle ljude i brižne roditelje.

Ružica Biljman rođena je 1. 11. 1965. godine u Donjem Kosinju. Pedagoški fakultet za zanimanje nastavnica razredne nastave završila je u Gospiću. U Domu za djecu Izvor počela je raditi povremeno od 1993. kao zamjena za odgajatelja, a 2002. je primljena u stalni radni odnos. Radila je kao noćna odgajateljica, odgajateljica na stalnom smještaju u grupi, u stambenoj zajednici, a posljednjih godina radi u poludnevnom boravku. U radu je vesele sama djeca i rad s njima te pozitivni ishodi boravka u Izvoru.

Daniela Ančić Žunić rođena je 28. 10. 1973. godine u Daruvaru. Studij socijalnog rada završila je 2003. godine, a u Dječjem domu Lipik počela je raditi 2008. Kroz svih ovih četrnaest godina rada u domu najviše je veseli povjerenje koje joj djeca pokazuju i to što ima priliku emocionalno im se približiti i pružiti im razumijevanje za njihove probleme te podršku u svim trenutcima njihove sreće i boli. Najdraži joj je njihov čvrsti zagrljaj koji nosi u sebi snagu sigurnosti, topline i povjerenja.

Radmila Sekanić rođena je 16. 9. 1958. godine. Završila je pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prvi susret s dječacima i mladićima u domu za djecu u Sisku bio je u svibnju 1983. godine. Ističe kako su je tada dočekali nasmijani mladi ljudi vječno spremni na nestašluke i šale na svoj ili njen račun. Sada, nakon 38 godina rada i mnogih generacija koje je ispratila iz doma kaže kako je sa svima njima dijelila njihove radosne trenutke, brige i dječje strahove, no uvijek uz lijepu riječ i osmijeh. Smatra da su u radu odgajatelja važne male, svakodnevne stvari te da osmijeh djeteta daje smisao onom što radi.

Irena Pendl rođena je 17. 03. 1985. godine u Kutini. Po struci je diplomirana učiteljica razredne nastave. Živi u Novskoj i za sebe kaže da je majka, supruga, odgajateljica. S radom u tadašnjem Dječjem domu Lipik, današnjem Centru za pružanje usluga, počela je raditi početkom 2011. Ističe da izuzetno voli svoj posao, i da bez obzira na teške trenutke, dane, situacije, sa sigurnošću može reći da je biti odgajatelj nešto u čemu se u potpunosti pronašla.

Goranka Gunjević

Margareta Brozović Devčić

Merisande Pjerabon

Ružica Biljman

Daniela Ančić Žunić

Radmila Sekanić

Irena Pendl

Marko Bodiš

Marko Bodiš je po struci je profesor kineziologije, a zaposlen je u domu za odgoj Mali Lošinj.

“Ja sam iz Afganistana ali živim u Hrvatskoj već 4 godine. Odgajateljica mi je pomogla oko svega kada sam došao u Hrvatsku........Kad mi je bilo teško uvijek bi našla savjet za mene koji bi me ohrabrio. Odgajateljica se prilikom kuhanja trudi nabaviti začine iz moje zemlje, zajedno smo kuhali pileći curry i druge specijalitete indijske kuhinje.”

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije.

“Zato što nije gledala na sat, kad će joj smjena završit..... Često je ostajala duže na poslu.... Veselila se s nama, plakala s nama.... Za svoje slobodne vikende, vodila nas je k sebi doma, pokazala šta znači Ljubav i Obitelj..... Sjećam se njenih čvrstih zagrljaja, riječi, ljubavi....”

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije.

“U jednom periodu svog života samo sam htjela odustati od svega što sam postigla u životu. Ona je bila ta jedna od mnogih koja mi je pomogla da prebrodim svoje probleme, poticala me da ne odustajem od umjetnosti makar su mi drugi govorili to ti ne treba u životu, ona je rekla ti si talentirana, ti imaš talenta i to se treba pokazati svijetu.”

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije.

Odgajateljica Irena

Bila jednom jedna odgajateljica Irena.

Ona ima lijep smijeh, glas, ona je uvijek tu za nas.

Kada smo tužni, ljuti ona zna što nam treba,

a to je zagrljaj.

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije.

“Žena koju mogu zvati drugom majkom jer u mnogim važnim trenucima moga života to i jest bila. Trudila se razumjeti nas, koliko god je to možda nekad bilo i nemoguće. Uvijek je pristupala s ljubavlju i toplinom. I znam da smo često bili nepodnošljivi, ali i to je sa strpljenjem uspijevala rješavati... Bila je moj vjetar u leđa kroz cijelo moje srednjoškolsko obrazovanje. I od srca joj hvala na tome.”

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije.

“Zamislite samo nekoga tko dolazi na posao svaki dan s osmijehom na licu i da mu većina djece trči u zagrljaj. Uz nju je jednostavno sve bilo lakše i svaki problem je bio manji. Žao mi je što odlazi u mirovinu i što ju nove generacije neće poznavati kao odgajateljicu, ali znam da će ju svi poznavati kao nekoga tko redovno dolazi u posjetu svojoj djeci.”

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije.

“Zahvalan sam mu na svemu, na njegovom trudu kojim je pokazao da mu je stalo do mene. Uz njegovu pomoć promijenio sam neka svoja negativna ponašanja i postao bolja osoba. Nadam se da ću jednog dana, nakon izlaska iz doma, naći se s njim i nasmijati se svim dogodovštinama.”

Materijali zaprimljeni u procesu nominacije.

"Željela bi joj zahvaliti za sve njene savjete, pomoć oko učenja, uvijek je bila tu uz nas, za mene i prijatelje. Uvijek nasmijana, strpljiva, susretljiva nježna, blaga uvijek je imala razumijevanja i puno živaca. "